Jedna od najboljih metoda da se uspori širenje koronavirusa je praćenje i traženje kontakata (contact tracing). Ali šta je tačno praćenje i traženje kontakata, ko i kako to radi, i treba li se brinuti zbog toga?
Ukratko, praćenje kontakata pomaže u sprječavanju širenja virusa proaktivnim pronalaženjem ljudi s većim rizikom od ostalih za potencijalnu izloženost, obavještavanjem o njihovim kretanjima i ako je moguće i potrebno, stavljanjem u karantin. To je dokazana tehnika, a pametni telefoni mogu pomoći da metod bude još efikasniji. Ali samo ako se rizici ugrožavanja privatnost prevladaju.
Praćenje kontakata, iz naše memorije u kompjutersku RAM memoriju uređaja
I prije se praćenje kontakata vršilo u jednom ili drugom obliku sve dok medicinske ustanove ne shvate prirodu i kretanje zaraznih bolesti. Kada se osobi dijagnosticira zarazna bolest, istu pitaju sa kim je bila u kontaktu prethodno vrijeme, kako bi utvrdili daljnje potencijalno kretanje zaraze.
Svakako se čini da bi ogromni digitalni nadzorni aparat koji je izgrađen oko nas (i uz našu pomoć) u posljednjih nekoliko godina trebao biti u stanju jednostavno ostvariti praćenje kontakata. Da ne bude samo koristan za praćenja onoga što smo kliknuli, pročitali ili kupili.
U drugim, manje teškim okolnostima, mogućnost praćenja kretanja i interakcija osobe iz njenog digitalnog zapisa u najboljem bi se slučaju smatrala jezivom, a možda čak i nezakonitom.
Ali jedna je stvar kada subjekt koristi skup podataka od vaših kretanja i interesa kako bi vas ciljao za oglase bez vašeg znanja ili pristanka – i sasvim je drugo kada se ljudi odluče da na odgovoran način koriste mogućnosti tehnologije kako bi zaustavilia globalnu pandemiju. A to je onaj cilj gdje bi moderno digitalno praćenje kontakata imalo svrshishodnu i općeprihvačenu namijenu.
Svi moderni mobilni telefoni koriste bežične signale za razmjenu podataka sa mobilnim tornjevima, Wi-Fi usmjerivačima i međusobno. Sami, ovi prijenosi nisu baš dobar način da odredite gdje je netko ili ko je u blizini – Wi-Fi signal može pouzdano preći 30 do 70 metara, a mobilni SIM signal može prijeći kilometre. Bluetooth, s druge strane, ima kratak domet, manji od 10 metara za dobar prijem i brzo prigušujući signal što čini malo vjerojatnim da će prijemnik uhvatiti zalutali kontakt od daleko daljeg uređaja.
Bluetooth koristimo za bežične slušalice kako bi slušali muziku ili razgovarali tokom vožnje ili dok obavljamo druge aktivnosti. Također, Bluetooth, po dizajnu, neprekidno kontaktira i registruje druge uređaje koji podržavaju Bluetooth – to je način kako savremeni automobile znaju da ste ušli u njega ili kako vaš telefon otkriva pametni kućni uređaj u blizini.
Bluetooth čipovi uspostavljaju i kratki kontakt bez vašeg znanja s drugim telefonima i uređajima koje prolazite u blizini, a ukoliko ih ne prepoznate, brišu se međusobno iz svoje memorije u najkraćem mogućem roku. Ali što ako ostaju u memoriji?
Vrsta praćenja kontakata koja se testira i koristi širom svijeta sada koristi Bluetooth signale vrlo slične onima koje vaš telefon već šalje i prima. Razlika je što ne zaboravlja ostale uređaje s kojima dođe u kontakt.
Pod pretpostavkom da sistem ispravno radi, što bi se dogodilo kada se osoba predstavi u bolnici sa COVID-19 u osnovi je samo digitalno poboljšana verzija ručnog traženja kontakata. Umjesto da ispituju osobe i uzdaju se u subjektivna sjećanja, pogledali bi u pouzdanijem telefonu, koji je uredno snimio sve ostale telefone s kojima je u posljednje vrijeme dovoljno blizu da se poveže. Anonimno, kao što ćemo vidjeti.
Ti uređaji – i važno je napomenuti da su to uređaji, a ne ljudi – u roku od nekoliko sekundi bili bi upozoreni da su nedavno bili u kontaktu s nekim kome je sada dijagnosticiran COVID-19. Obavijest koju dobiju sadržavat će informacije o tome što pogođena osoba može učiniti sljedeće: Preuzmite aplikaciju ili nazovite broj za pregled, na primjer, ili pronađite lokaciju u blizini za testiranje.
Jednostavnost, brzina i sveobuhvatnost ove metode traženja kontakata čine je odličnom priliku za pomoć u zaustavljanju širenja virusa. Pa zašto ga svi već ne koristimo?
U stvari, digitalno praćenje kontakata gore navedenom metodom (ili nečim sličnim) već je provedeno sa milionima korisnika i očigledno da dobro djeluje, u istočnoj Aziji, koju je virus pogodio ranije nego SAD i Europu.
U Singapuru je aplikaciju TraceTogether promovisala vlada kao službeno sredstvo za traženje kontakata. Južna Koreja je usvojila nekoliko aplikacija koje su pratile ljude kojima je dijagnosticiran COVID19. Tajvan je bio u stanju da uporedi podatke iz svog visoko centralizovanog zdravstvenog sistema sa sistemom za praćenje kontakata na kojem je započeo rad tokom epidemije SARS-a prije nekoliko godina. I kontinentalna Kina implementirala je razne postupke praćenja putem mega-popularnih servisa poput WeChat-a i Alipay-a.
Iako bi bilo prerano donositi zaključke o učinkovitosti ovih programa dok su još uvijek u tijeku, čini se da je barem anegdotalno poboljšao odgovor na pandemiju i potencijalno ograničio širenje virusa.
Ali istočna Azija je različito mjesto od Sjedinjenih Država ili Europe. Ne može se samo uzeti tajvanski metod i primijeniti ga u Evropi ili Africi iz bezbrojnih razloga. Postoje valjana pitanja o privatnosti i sigurnosti na koja je potrebno odgovoriti ljudima koji će se podvrgnuti ovakvom praćenju, koji su iz dobrih razloga sumnjičavi prema namjerama vlade i privatnog sektora.
Trenutno se u SAD ulažu veliki napori da se ove tehnologije iskoriste za praćenje zaraze, a najviše se polaže nade na zajednički nastup i suradnju između rivala Applea i Googlea, koji su predložili metodu traženja kontakta novisno o platformi, koji se može dodati telefonima u operativnom sistemu.
Sistem koji su predložili koristi Bluetooth kao što je gore opisano, ali što je najvažnije ne povezuje ga sa identitetom osobe. Telefon bi imao svoj privremeni matični broj, a kako je uspostavio kontakt s drugim uređajima, razmjenjuje brojeve. Ove liste ID brojeva prikupljaju se i pohranjuju lokalno, a ne sinkroniziraju s oblakom ili bilo čim. I brojevi se takođe često mijenjaju tako da se niti jedan ne može povezati s vašim uređajem ili lokacijom.
Ako i samo ako je određena osoba zaražena virusom, bolnica (a ne ta osoba) je ovlaštena za aktiviranje aplikacije za praćenje kontakata, koja će poslati obavijest na sve ID brojeve pohranjene u telefonu te osobe. U obavijesti će se reći da su nedavno bili u blizini osobe kojoj je sada dijagnosticiran COVID-19. Opet, to su samo ID brojevi koje generira telefon i nisu povezani s bilo kakvim osobnim podacima. Kao što je ranije rečeno, prijavljeni ljudi mogu poduzimati sve što se čini opravdanim.
MIT je razvio sistem koji funkcioniše na vrlo sličan način i koji neke države navodno počinju da koriste među svojim stanovnicima.
Naravno, i ovaj izravni, decentralizirani i naizgled siguran sustav ima svoje nedostatke a to su:
- To je opcija. To je, naravno, i plus i minus, šo znači da će se neki ljudi odlučiti da ne učestvuju, što ograničava sveobuhvatnost liste nedavnih kontakata.
- Ranjiva je na zlonamjerne smetnje. Bluetooth nije naročito siguran, što znači da postoji nekoliko načina na koje bi se ova metoda mogla iskoristiti, ako je neki napadač dovoljno spretan da to učini. Na primjer, Bluetooth signali mogu se prikupljati i imitirati, ili telefon koji se vozi kroz grad kako bi ga „izložio“ hiljadama drugih.
- To bi moglo dovesti do lažnih pozitivnih ili negativnih posljedica. Da bi se održala privatnost, obavijesti koje se šalju drugima sadržavale bi najmanje informacija, što bi ih dovelo do pitanja kada i kako su mogli biti izloženi. Neće biti detalja poput „stajali ste pored ove osobe u redu pre 4 dana oko 5 minuta“ ili „projurili ste pored ove osobe na Broadwayu“. Ovaj nedostatak detalja može dovesti do toga da ljudi bez panike paniraju i trče u ER, ili da potpuno ignorišu upozorenje.
- Prilično je anonimna, ali ništa nije 100% anonimno. Iako se čini da rade s minimalnim podacima, ti bi se podaci i dalje mogli zloupotrijebiti upotrebom i analizom velikih skupova podataka koji se umreže s drugim podacima zaraženih osoba gdje bi se mogla narušiti nečija privatnost pojednica, ili šire porodice.
- Nije jasno šta se događa s podacima. Hoće li se ovi podaci kasnije dati zdravstvenim vlastima? Hoće li se prodavati oglašivačima? Hoće li istraživač moći da mu pristupi i kako će ih pregledati? Na pitanja poput ovih moglo bi se odgovoriti zadovoljavajuće, ali sada je to pomalo misterija.
Praćenje kontakata važan je za suzbijanje širenja koronavirusa, i bez obzira za koji se metod ili platformu odlučuju u vašem području – možda je različita država, pa čak i između gradova – važno je da što više ljudi učestvuje kako bi napori bili što efikasniji.
Postoje rizici, da, ali rizici su relativno mali, a čini se da ih koristi nadmašuju.
Izvor: https://techcrunch.com/2020/04/18/what-is-contract-tracing/
