U Bell Labs 1969. godine dvojici naučnika rečeno je da moraju postići napredak u nekom ključnom istraživačkom projektu ili će izgubiti sredstva. Nakon samo sat vremena rada, napravili su iskorak.
Ovo je bila prekretnica u izumu digitalne fotografije, jednom od najuzbudljivijih izuma modernog vremena.
Čovječanstvu je omogućio neprocjenjive informacije o svemiru i izuzetno naprednu medicinsku nauku. I u potpunosti je transformirao svakodnevni život miliona širom svijeta. Mi možemo dokumentovati svoje živote iz minute u minutu.
Evo kako se priča odvijala:
U zimu 1975., Steven Sasson, mladi inženjer koji je radio u laboratoriji Applied Research at Kodak, prvi je put testirao novi uređaj. Sada poznat kao prvi pravi digitalni fotoaparat, sastavljen je pomoću ostataka koji su pronašli u laboratoriji. Trideset pet godina kasnije, predsednik Obama dodelio je Sassonu nacionalnu medalju za tehnologiju i inovaciju za ovaj njegov pronalazak.
Kamera je bila veličine kutije za cipele i trebalo joj je 23 sekunde da napravi jednu crno-bijelu sliku, koja je potom pohranjena na kasetu (vidi dolje). Iako je izum bio daleko od digitalnih fotoaparata koje sada koristimo, izazvao je promjenu u načinu snimanja slika. Neki tvrde da je Sassonov izum omogućio širu upotrebu digitalne fotografije. Ali bitno je navesti ključni dio koji je prethodio tom izumu: charge coupled device ili CCD.
Naučnici i izumitelji stoljećima su pokušavali mehanički reproducirati slike, pokušavajući pretvoriti svjetlost u digitalne informacije. Tokom godina, učinjeni su veliki koraci da bi se postigao taj cilj, posebno u oblastima istraživanja svemira, kao i špijunskih satelita. Ko bi mogao pomisliti da će američki hladni rat s SSSR-om dijelom biti uzrok nastanka današnjih digitalnih fotoaparata? Ali nijedan korak nije bio važniji od izuma uređaja za registrovanje intenziteta svjetlosti ili CCD-a.
Kako priča nastavlja, George E. Smith i Willard Sterling Boyle, koji će kasnije osvojiti Nobelovu nagradu za fiziku za svoj izum, radili su u laboratoriji AT&T Bell, u kojoj su različiti timovi radili na različitim metodama memorijske tehnologije. Godine 1969. obratio im se njihov potpredsjednik Jack Morton, koji im je dao ultimatum: napraviti nešto što se može nadmetati sa trenutnom tehnologijom ili će sredstva biti raspodijeljena nekome drugom timu.
Uslovljeni i ucijenjeni, Smith i Boyle su ušli u laboratoriju i za jedan sat pojavili su se sa planom za CCD, senzor koji se i danas koristi u digitalnoj fotografiji. CCD uređaj funkcionira ovako: Svjetlost pogodi sićušnu mrežu fotosenzitivnih silicijskih ćelija od kojih svaka stvara naboj proporcionalan intenzitetu svjetlosti koja udara u njega. Taj se naboj može precizno mjeriti i možemo tačno znati koliko ovaj dio treba biti svijetao. Dodajte filtere i boje se mogu primijetiti.
Ovi foto-elementi, ili “pikseli” čine digitalnu sliku. Ako zumirate fotografiju dovoljno blizu, možete vidjeti ove malene kvadrate koji čine sliku. Što je više piksela, fotografija je detaljnija. Pikseli na slici direktno se odnose na piksele CCD-a. Nitko ne zna zašto su se elementi slike počeli nazivati “pikseli”, iako se pretpostavlja da su izašli iz “Bell Labsa” 60-ih.
Šest godina kasnije CCD-ovi su bili bitan element u Sasson-ovom digitalnom fotoaparatu za firmu Kodak .
Razvoj i borba na tržištu fotografije
Nakon što su se proširile vesti o Sassonovom izumu, tehnološke kompanije brzo su počele gledati kako mogu da naprave svoje digitalne fotoaparate. Ipak je bilo potrebno šest godina da prvi digitalni fotoaparat dođe na tržište potrošača, a ni tada nije bio baš blizu onoga što danas vidimo. Sony Mavica (magnetna video kamera) predstavljena je 1981. godine i koristila je CCD, tehnički nije digitalni fotoaparat jer je televizijske signale snimao kao pojedinačne slike na disketu. Nije dobro prošao na tržištu.
Prvi digitalni fotoaparat dostupan u Sjedinjenim Državama bio je Dycam Model 1, isporučen krajem 1990. godine. To je također bio neuspjeh, zbog nedostatka boje, loše rezolucije i visoke cijene od 1.000 dolara. 1991. godine Kodak je predstavio modifikovani Nikon F3 koji je mogao digitalno snimiti slike i pohraniti ih na tvrdi disk koji se nosi na ramenu. Ovaj je fotoaparat bio prvi digitalni fotoaparat s mogućnošću mijenjanja objektiva (danas poznat kao DSLR) i koštao je vrtoglavih 30.000 dolara. Takođe je uključen u svemirske letove NASA-e da se koristi u svemiru.
Nažalost, Kodak se nije dovoljno brzo kretao prema Sassonovom izumu, odlučivši se fokusirati na svoje popularne filmske kamere. Kad su shvatili potencijal tehnologije, već je bilo kasno. Kodak je 2012. pokrenuo stečajni postupak, u SAD-u poznato u poslovnim krugovima, poglavlje 11.
Dok većina ljudi Apple ne smatra glavnim igračem na tržištu digitalne fotografije, ova firma je 1994. proizvodila prvi mainstream i uspješan potrošački digitalni fotoaparat, Quicktake 100. Njegove slike su bile u boji i mogle su se preuzimati na računar putem USB porta.
Odavde je tehnologija naglo rasla. Casio QV-10, izdan 1995. godine, prva je kamera koja je na stražnju stranu ugradila LCD ekran kako bi se olakšao pregled fotografija za korisnika.
Ludost mobilne fotografije može se pratiti do 1997. godine, kada je izumitelj Philippe Kahn, već uspješni pionir tehnologije, stvorio prototip prvog fotoaparata za mobitele i podijelio sliku svoje novorođene kćerke sa 2000 prijatelja i obitelji putem svoje bežične mreže.
Digitalna fotogrtafija i razvoj društva
Digitalni fotoaparati i digitalno snimanje se koriste širom svijeta. Digitalna fotografija je postala sastavni dio gotovo svake industrije koja koristi kretivnost, kreiranje, pohranjivanje i distribuciju vizualnih materijala i proizvoda.
U medicinskoj profesiji ljekari koriste digitalnu fotografiju dokumentovanjem, katalogiziranjem i dijeljenjem fotografija za bolju dijagnozu. Također rade s tehnologijom, poput sitnih digitalnih fotoaparata u obliku tableta, kako bi vidjeli u stvarnom vremenu mjesta u tijelu koje nikad prije nisu mogli vidjeti.
Od samih početaka digitalnog snimanja, istraživanje svemira bilo je pokretačka snaga. Danas se digitalni fotoaparati koriste na svemirskim letjelicama za pregled i dokumentiranje. Vidljive su galaksije i planete udaljene svjetlosnim godinama zahvaljujući digitalnoj fotografiji.
Drugdje, digitalna fotografija koristi se i za snimanje i analizu podataka u drugim poljima. Recimo u prirodnim naukama gdje se dokumentira nikad viđena flora i fauna. Zatim društvena dešavanja koja se dokumentuju u realnom vremenu putem društvenih i mainstream medija, a koja mogu potaknuti velike društvene i političke promjene. Sve navedeno dokazuje da je pronalazak digitalne fotografije jedno od najvažnijih otkrića i napredaka u istoriji tehnologije.
