Nekada izgleda da je lakše napraviti ozbiljnu štetu prilikom parkiranja nego sigurno parkirati. Ali na sreću postoje senzori koju uveliko olakšavaju proces parkiranja i čine ga sigurnijim. Ova tehnologija nas sve može učiniti majstorima parkiranja. Oprez za one koji naviknu na senzore pa sticajem okolnosti parkiraju vozilo koje nema te senzore!
Senzori za parkiranje su sada dio standardne opreme većine vozila i samim tim je postala tehnologija lako dostupna niskom cijenom. Omogućuju nam da parkiramo automobile preciznije i izbjegnemo potencijalna oštećenja i ogrebotine koje koštaju. Postoje dvije vrste implementacije senzora.
Ultrazvučna tehnologija – Batmobil i šišmiši
Kada se aktiviraju, šalju visokofrekventne signale iz niza okruglih senzora (obično četiri) pričvršćenih na branik. Kad se fizički objekti otkriju u zadanom rasponu, oni će upozoriti vozača vizualnim ili zvučnim signalom. Proizvođači programiraju nekoliko raspona ovih signala unutar logičke ploče senzora, te se mogu kalibrirati tako da vozač ima naznaku koliko je objekt udaljen. Obično se čuju signali sa većom pauzom između zvukova. Kako se automobil bliži objektu, pauza između zvukova se skraćuje, dok se ne čuje kontinuirani ton upozoravajući na blizinu objekta.
Elektromagnetni za bolju estetiku
Alternativni senzori su elektromagnetski. Oni sadrže magnetsku traku na unutrašnjoj strani branika. Pošto je “nevidljiva” tehnologija, estetski je prihvatljivija. Kada se aktivira, stvara se eliptično magnetsko polje. Kad objekat uđe u taj domet, napon u upravljačkoj jedinici se povećava. Brzina ove promjene se pretvara u kalibrirani zvučni i vizualni signal.
Kako automobili mogu preuzeti kompletan proces parkiranja?
Napredni parking sistemi pametno koriste ultrazvučne senzore automobila. Dva vanjska ultrazvučna senzora na odbojnicima sa prednje strane skeniraju prostor po strani i mjere nagle promjene u daljini koje ukazuju na prisustvo prostora ili objekta.
Algoritmi uspoređuju dužinu prostora s poznatom dužinom automobila plus potreban ‘manevarski prostor’. Automobili su opremljeni električno potpomognutim upravljačem, tako da motor može „preuzeti“ upravljački proces. Inženjeri su definisali potrebne pokrete upravljanja volanom za paralelno parkiranje i pohranili ih u softver.
Jednom kada se sistem pokrene, upravljat će na programiran način kako bi savršeno parkirao automobil pored pločnika, bez nagađanja i potrebe izlaženja i provjeravanja, jer je tačan model kako parkirati već izračunao.
Vozač i dalje kontrolira kočnice, regulator za gas i prenos, radi sigurnosti. Ako vozač preuzme kontrolu sistem i dalje nastavlja koristi senzore za parkiranje u tradicionalnom smislu za mjerenje udaljenosti.
E sad zamišljam da odem na posao i aplikacijom pošaljem uputu svom autu da dođe po mene na određenu lokaciju. Onda se postavlja pitanje zašto bih posjedovao auto kad se mogu na taj način iznajmljivati automobili i smanjiti lične i javne troškove sa istim učinkom transporta? O tome drugom prilikom.
