Razlozi zbog kojih se odrasle osobe odlučuju za nastavak školovanja su financijske prirode tj.radi povećanja prihoda unutar profesije u kojoj rade, izraženog interesa za određenu oblast i ličnog razvoja, napredovanja i usavršavanja u karijeri ili radi promjene profesije
Kako je sve počelo i šta je to?
Obrazovanje odraslih je većinom počelo iz nužde, kao odgovor na praktičnu potrebu, a ne kao ideja koja traži primjenu. Veći dio svoje historije, obrazovanje odraslih je sporo razvijalo svoj teorijski dio i principe, a edukatori za odrasle su uzimali ideje i formule iz sistema formalnog obrazovanja koje se odvija u školama i na fakultetima, jer drugog obrazovnog modela nisu imali. Od Drugog svjetskog rata počinje ozbiljan razvoj edukativnih aktivnosti i teorija za odrasle širom svijeta s osnovnim ciljem da se osiguraju argumente za širenje obrazovanja, pravdanje obimnih sredstava koji su primijenjeni, privlačenja učenika, ali i za davanje neophodnih smjernica za regulatore, planere, i praktičare koji su radili na ovom polju. Danas, pod pojmom obrazovanje odraslih se smatra učestvovanje odraslih u dobnoj skupini 25-64 godina u obrazovanju i osposobljavanju, što se drugačije naziva i cjeloživotno učenje.
Zašto to ljudi rade?
Prema statistici Evropske unije o učestvovanju odraslih u obrazovanju, krajem 2019. godine skoro 12% odraslih u EU je učestvovalo u nekom obliku cjeloživotnog učenja, od toga žena 12.1%, a muškaraca 10.01%.
Glavni razlog zašto se odrasle, u nekim slučajevima već afirmirane osobe, odlučuju za nastavak školovanja su većinom finansijske prirode: radi povećanja prihoda unutar profesije u kojoj rade, ili radi promjene profesije. Globalna kretanja uvjetuju fleksibilnost i nove vještine, što je drugi razlog zašto se odlučuju na dodatno obrazovanje. A neki se jednostavno odlučuju iz ličnih ciljeva koji nemaju toliko veze sa finansijama: možda su ranije prekinuli školovanje, ili tek sad imaju novca platiti školovanje.
Broj odraslih osoba koje se obrazuju je bio u konstantnom porastu proteklih decenija, naročito sa pojavom digitalnih platformi, i brojnim univeziretskim kursevima koji su besplatni. Često su besplatni kursevi bili jedini način kako ljudi niskih primanja mogu si priuštiti dodatnu obuku i time steći šansu za poboljšanje svoga trenutnog položaja.
Ipak, i pored olakšica koje je digitalno doba donijelo u sferu obrazovanja, odrasli sa invaliditetom, starije osobe, izbjeglice i migranti, manjinske grupe i druge ugrožene osobe nisu bile uključene u neki od oblika obrazovanja odraslih, onemogućen im je pristup mogućnostima cjeloživotnog učenja.
U izvještaju UNESCOvog Instituta za cjeloživotno učenje objavljenom u decembru 2019. godine, sprovedenog na osnovu podataka iz 159 zemalja širom svijeta, navodi se da je porast broja odraslih u nekom vidu obrazovanja u konstantnom porastu, naročito u dijelovima Subsaharske Afrike i Arapskog poluotoka. Nažalost, izvještaj prezentira i činjenice da stalno povećanje broja polaznika ne prate i ulaganja u ovaj sektor, a većina zemalja je prijavila da se izdaci za ovu vrstu aktivnosti konstantno smanjuju.
Vodeća istraživanja, kao što je to OECDovo istraživanje o vještinama odraslih (PIAAC) pokazuju da odrasle osobe s nižim stupnjem obrazovanja, niže plaćenim poslovima i nedostatkom ili nedovoljnom zaposlenošću najmanje učestvuju u učenju odraslih. Slični obrasci vrijede i za stariju populaciju.
Najvažnije lekcije: dijeliti znanje, prilagoditi se i prihvatiti inovacije
Živimo u nepredvidljvim vremenima. Pandemija COVID-19 je zatvorila mnoge velike dijelove privrede, kao i čitave obrazovne sisteme. UNESCO procjenjuje da je oko 90% svih učenika na svijetu trenutno van škola. Predavanja i pohađanje nastave se uglavnom odvija online, i korištenje video konferencija je postalo normalno.
Među ostalim brigama, došla je do izražaja društvena i ekonomska ranjivost mnogih odraslih uključenih u obrazovni sistem, podcrtavajući društvene nejednakosti koje nastavlju karakterizirati ovo područje. Kako se mnoge usluge unutar sistema obrazovanja zatvaraju, a fizička distanca i dalje traje, populacija do koje je teško doći i oni slabijeg ekonomskog stanja se suočavaju sa dodatnim preprekama unutar obrazovnog sistema za odrasle.
Iako su veliki dijelovi svjetske ekonomije u zastoju, mnogi slabo plaćeni radnici poput zaposlenika u trgovinama, vozača isporuke hrane, i zdravstvenih radnika i dalje rade, često bez osobne zaštitne opreme. To povećava njihovu vjerovatnost da se zaraze i doprinosi potencijalnom finansijskom gubitku, gubitku zaposlenja te gubitku zdravstvene zaštite. Pitanje je da li će društvo i dalje smatrati su ti pojedinci i populacija bili svakodnevni heroji koji su zadržali osnovne usluge u službi šireg društva. Hoće li se smanjiti prepreke za razvoj njihove karijere?
Mnoga preduzeća privremeno otpuštaju zaposlenike kako bi spasile posao, a druge zahtijevaju od svojih zaposlenika skraćenje radnog vremena. Mala i srednja poduzeća su posebno ranjiva, kao i samozaposleni i oni koji zarađuju za život u „gig ekonomiji”.
Kada privreda širom svijeta ponovo krene, to će zahtijevati da se mnogi odrasli vrate u škole, da se prekvalificiraju, ili dodatno usavrše, čak potraže nova zanimanja. U ekonomskoj fazi koja dolazi, obrazovanje odraslih nesumnjivo će se mijenjati, a obrazovna zajednica morat će reagirati i raditi na razumijevanju razvijajuće dinamike. Uz ovo, ne smijemo zaboraviti i da su mnogi nastavnici odraslih sami ekonomski ranjivi. Ovi edukatori često rade s skraćenim radnim vremenom uz nisku platu i minimalne beneficije, a njihove se organizacije pretežno financiraju nepovratnim sredstvima i donacijama.
Živimo u društvu sa oštrom digitalnom podjelom, i iako bi tehnologija mogla biti prikladan način da se u nekim okolnostima olakša učenje odraslih, nemaju svi pouzdan pristup internetskoj vezi niti digitalnu pismenost da bi se uključili u samostalno učenje u virtualno okruženje. eLearning može dodatno poslužiti umanjenju najugroženije grupe u društvu. Iako su platforme poput Coursera snizile školarine i omogućile besplatne module e-učenja tokom boravka kod kuće, velike su šanse da će ta dostupnost dovesti do „Matthew efekta “, gdje obrazovanje često služi već visokoobrazovanim odraslim osobama. Mnogi se odrasli oslanjaju na svoje mobilne telefone kao primarni izvor pristupa internetu, često uz ograničene internetske pakete. Oni će radije svoje podatke koristiti za praćenje javnih službi, traženje posla ili za pomoć svojoj djeci u školovanju. Stariji odrasli ljudi bi mogli biti još teže doći do obrazovnih prilika.
Unatoč tim izazovima, u nekim je kontekstima jasno da kriza pruža i priliku za razvoj fleksibilnijih rješenja za učenje koja bolje koriste princip učenja na daljinu i digitalne alate. Ova prilika se mora iskoristiti za stvaranje dugotrajnih pozitivnih uticaja i razvijanja veće otpornosti.
Zahvaljujući upornim globalnim naporima, trenutna pandemija pokazala je da dijeljenje znanja i komunikacija ono što društvo čini na okupu i da je učenje drugih i vlastito prethodno iskustvo jednako bitno kao i pohađanje formalnog obrazovanja.
Iskustvo stečeno tokom pandemije COVID-19 je bilo veoma poučno, zasnovano na adaptaciji i inovaciji.
