Anksioznost se reflektira u nekoliko hroničnih fizičkih bolesti, kao što su oboljenja srca, hronični respiratorni problemi i gastrointenstinalni problemi. Iako ova oboljenja nisu laka niti smiješna, mentalno zdravlje i ljudi koji traže pomoci nisu ozbiljno shvaćeni. Zašto?
Odgovor donekle može biti da ne postoji razumijevanje za njih, a ponekad tu i strah igra svoju ulogu. Oboje se ogleda u načinu na koji konstantno umanjujemo taj problem, kao dio našeg svakodnevnog vokabulara. Koliko ste puta čuli “ma, paničari bez veze”, “imaš mali OKP, ha?”, “nisi normalna!”. Ukoliko ste imali sreću da niste nikada imali problema s mentalnim zdravljem, i ne razmišljate o ovim frazama. Oni koji se bore sa mentalnim teškoćama, dobijaju poruku da se izbore s tim u tišini, daleko od drugih, jer za njih nema razumijevanja. Ovo se naročito odnosi na najranjivije u našoj sredini, tinejdžere i mlade osobe, kod kojih se često tek u tom dobu pojavljuju naznake oboljenja.
Traženje pomoći, u suštini jednostavno, nije lako. Zašto je toliko teško zatražiti pomoć? Neko sa slomljenom rukom ili gripom ne oklijeva otići kod doktora. Ali kada se radi o mentalnom zdravlju, ovaj proces je komplikovaniji.
U svom nedavnom obraćanju, generalni sekretar Ujedinjenih naroda Antonio Guterres je izjavio da je ozbiljnost ovih oboljenja još više povećana stigmom sa kojom se oni koji potraže pomoć suočavaju, i to širom svijeta. Ljudi se boje da će ih proglasiti “ludima” ukoliko zatraže profesionalnu psihološku pomoć, boje se da će to negativno uticati na njihovu reputaciju, ili prihode ukoliko neko dozna. Uz to, sva oboljenja koja utiču na naš mentalni sistem dolaze sa premisom da je to “sve samo u našoj glavi”, ili da jednostvno trebamo uvesti “promjenu u ponašanju”. Kao da za prevazilaženje depresije jednostavno treba ustati iz kreveta, ili kao da se napadi panike mogu ukloniti tako da neko kaže “smiri se”.
Psiholog ili psihijatar?
Pronaći pravu vrstu pomoći je teško. Najčešće osoba ni sama ne zna razliku između psihijatra, psihologa i terapeuta. Škole psihologije su posebna priča, a dostupnost bilo kakve pomoći u manjim mjestima je misaona imenica.
Glavna razlika između psihijatra i psihologa je što su ovi prvi diplomirani doktori, psiholozi nisu. Psihijatri mogu prepisivati lijekove, psiholozi ne mogu. Psihijatri uspostavljaju dijagnoze, određuju terapiju i pružaju mnoge terapije za složene i ozbiljne mentalne probleme. Psiholozi se fokusiraju na pružanje psihoterapije (obično u vidu razgovora) kako bi pomogli svojim pacijentima.
Nekad nije lako odlučiti gdje treba potražiti pomoć, pa pacijenti obično pored psihologa odu i kod psihijatra. Zašto? Zato što psihijatri, koji su diplomirani liječnici, znaju kako tijelo funkcionira, kako djeluje nakon uzimanja lijekova, te da li su simptomi koje pacijent ima zaista uzrokovani mentalnim problemima ili možda fizičkim (lupanje srca, nesanica, anksioznost mogu biti i simptomi hiperaktivne tiroide žlijezde).
Koliko to košta?
Prema izvještaju UNa, “gubici ekonomije na globalnom nivou uzrokovani depresijom i anksioznosti iznose 1 trilion US dolara na godišnjem nivou”, naglašavajući da su “mentalni problem najviše zanemarena zdravstvena oblast”. Osobe koje pate od problema često nisu u mogućnosti obavljati normalan posao, a i kada ga imaju, često ne mogu zadržati posao, ulazeći tako u začarani krug ekonomske neimaštine i nemogućnosti pristupa pomoći. Ekonomski, može se dati približna cifra – 1 trillion US dolara. Cijena u životima – osam miliona.
Stigma
Nije lako potražiti pomoć, nije lako odabrati između psihijatra i psihologa, nije lako imati finansijsko zaleđe koje će to olakšati. I kad se sve to prođe, sve se kockice poslože, dolazi – stigma. Mnogi misle da su neuspješni ili nedorasli ukoliko priznaju da nešto “nije u redu” s njihovim mentalnim zdravljem. Uz to, vjeruju da bi trebali biti u stanju nositi se s raznim situacijama u životu, bez ičije pomoći, jer su inače slabi ili inferiorni ukoliko zatraže pomoć.
Probleme mnogih pogoršava stigma i diskriminacija koju doživljavaju – od društva, ali i od porodice, prijatelja i poslodavaca. Gotovo devet od deset ljudi da mentalnim zdravstvenim problemima kaže da stigma i diskriminacija negativno utiču na njihove živote. To je zato što društvo općenito ima stereotipne stavove o duševnoj bolesti i kako ona utiče na ljude. Mnogi vjeruju da su ljudi koje pate od mentalnih problema nasilni i opasni, a takve osobe su u stvari više izložene riziku da budu napadnute ili da se povrijede, nego da povrijede druge. Stigma i diskriminacija također mogu pogoršati nečije mentalne probleme i odgoditi njihovo dobijanje pomoći i njihov oporavak. Socijalna izolacija, loši stambeni uvjeti, nezaposlenost i siromaštvo su povezani s mentalnim zdravljem.
Stigma i diskriminacija mogu zarobiti ljude u začarani krug bolesti.
Mediji dodatno pogoršavaju situaciju. Medijsko izvještavanje često povezuje mentalnu bolest s nasiljem ili prikazuje ljude s problemima kao opasne, kriminalne, zle ili vrlo onesposobljene i nesposobne da žive normalnim životom.
Da li promjena dolazi
Prema izvještaju Američkog udruženja psihologa, sve više Amerikanaca smatra da nema ničega sramnog u vezi mentalnih problema, i traženja pomoći.
Ukupno 87% ispitanih se slaže da se postojanja mentalnih problema ne treba sramiti, a 86% ih je izjavilo da ljudi s poremećajima mentalnog zdravlja mogu postati bolji.
Stigma vezana za mentalnog zdravlje i njeni štetni učinci ne moraju biti trajni. Postoje koraci koji se mogu poduzeti kako bi se podržali napori zagovaračkih grupa i organizacija širom svijeta. Uklanjanje stigma se neće desiti preko noći, ali će sigurno poboljšati sadašnji i budući diskurs mentalnog zdravlja u zajednicama.
Osnovna stvar je – obrazovanje. Slušanje iskustava ljudi koji se bore s mentalnim problemima. Empatija ovdje igra ključnu ulogu. Kada ste u prilici, govorite u prilog toga koliko je važno govoriti o mentalnom zdravlju i ispravnom pristupu ovom problemu. Obratite pažnju kako govorite. Da li je neko baš “lud”? Omalovažavajući rječnik doprinosi učvrščivanju stigme.
Istraživači počinju primjenjivati ono što su socijalni psiholozi naučili o predrasudama i stereotipovima općenito na stigma povezane s mentalnim bolestima. Ostvaren je napredak u razumijevanju dimenzija stigme mentalnih bolesti i procesa kojim se javni sterotipi pretvaraju u diskriminatorno ponašanje.
