Pandemija COVID-19 pomogla je razvoju brojnih teorije zavjere koje dolaze iz najmračnijih dijelova interneta. Ali, takva paranoja postoji odkad traje i historija čovječanstva, a nekada je bila i mnogo raširenija.
Svaka porodica ima jednog člana koji na svakom porodičnom okupljanju ima najlogičnije objašnjenje kako se pojavio COVID-19 ili koji je to plan iza 5G mreže. Bez obzira koliko mi pokušavamo da mu racionalno objasnimo te pojave, on je uvjeren da je njegovo mišljenje ispravno, ali i da smo mi dijelom urote.
Već viđena priča
Od pojave antivaksera, do poznavaoca istine šta je zaista bilo 11. septembra 2001., do crkve Qanon, koja vjeruje da izvjesni tajni krugovi svemogućih „deep state“ pedofila pokušavaju svrgnuti Donalda Trumpa, različita konspirativna uvjerenja su se grupisala u uvjerenju da je pandemija korona virusa dio zavjere za uspostavljanje novog svjetskog poretka.
Takve paranoidne fantazije nisu ništa novo. Teorije zavjere postoje već stoljećima i obično se odnose na već utvrđene teme. Michael Butter, profesor Američke književnosti i kulturne historije na Univerzitetu u Tübingenu, navodi da su između 17. stoljeća 1950ih, takve fantastične priče bile univerzalno prihvaćen način promatranja svijeta. Ali, značajno je što su teorije potpuno promijenile svoj fokus: u to vrijeme, teorije su najčešće govorile o subverzivnim elementima koji pokušavaju potkopati uspostveljene države i centre moći. Danas, to je promijenjeno, pa diskurs ide za tim da svemoćna država i njezin glavni mozak žele kontrolirati običnog, skromnog građanina.
Iako teorije zavjere potiču iz rimske i grčke antike, prije nego što su nestale i ponovo se pojavile kasnije, tokom evropskih vjerskih ratova, ove teorije su se na kraju ponovo pojavile s nastankom štamparija i mogućnosti šire distribucije pisanog materijala.
Michael Butter također primječuje da čak postoji i teorija zavjere o tome kako su teorije zavjere dobile ime. Prema njemu, “teoretičari zavjere tvrde da je frazu izmislila CIA 1967., kako bi diskvalificirala one koji su preispitivali službenu verziju atentata na JFK, i koji su sumnjali da je njegov ubica, Lee Harvey Oswald, radio sam”.
Ali čak i da je termin sam po sebi nov, koncept je tu već stoljećima.
Zašto neki ljudi ipak vjeruju u teorije zavjere?
Većina istraživanja, kao ono koje je uradila Karen M. Douglas sa svojim timom, pod nazivom The Psychology of Conspiracy Theories, ukazuju da se razlozi zašto neko vjeruje u teorije zavjere mogu grupirati u tri kategorije:
- želje za razumijevanjem i pouzdanosti;
- želje za kontrolom i sigurnosti;
- želje da se održi pozitivna slika o sebi.
Teorije zavjere su, po definiciji, lažna vjerovanja. Ali osobe koje u njih vjeruju su uložile određeni interes da bi održale to uvjerenje. Prvo, uložili su napor u samo razumijevanje objašnjenja određene teorije zavjere, tako što su ili čitali knjige, čitali na netu, ili gledali TV programe koji idu u prilog njihovih vjerovanja. Nepouzdanost i nesigurnost je neprijatno stanje, a teorije zavjere daju osjećaj razumijevanja i pouzdanosti koji razuvjerava.
Dalje, teorije zavjere mogu dati onima koji vjeruju u njih osjećaj kontrole i sigurnosti. Ovo je naročito bitna kada se radi o temama čiji drugačiji ishod predstavlja prijetnju po život ljudi. Na primjer, ukoliko se globalne temperature katastrofalno povećaju kao rezultati ljudskih aktivnosti, onda osoba mora drastično promijeniti svoje životne navike i ugodni način života. Ali ako političari i uticajne ličnosti uvjeravaju da je globalno otopljavanje prevara, onda možemo zadržati dosadašnje životne navike. Ova vrsta motivirajućeg rezoniranja je važna komponenta prilikom razmatranja teorije zavjera.
Istraživanja pokazuju da su ljudi koji osjećaju da su na marginama društva, skloniji vjerovanju u teorije zavjere. Svi mi imamo želju da zadržimo pozitivnu sliku o sebi samima, a koja se obično zasniva na ulogama koje imamo u životu – poslu koji obavljamo ili našem odnosu s porodicom i prijateljima. Kada znamo da donosimo pozitivnu promjenu u tuđe živote – kao roditelj, sužružnik, prijatelj, ili čak učitelj ili mentor – mi vidimo naše živote kao vrijedne, i osjećamo se dobro sa samima sobom.
Prilično dobro razumijemo šta motivira ljude da vjeruju u teorije zavjere. I dok pokušavaju ispuniti tri osnovne potrebe, koje svi imamo: da razumiju svijet oko nas, da se osjećaju sigurno i da imaju kontrolu, te da održe pozitivnu sliku o sebi, postavlja se pitanje: Da li teorije zavjere zaista pomažu da ljudi zaista zadovolje svoje potrebe?
Teorije zavjere bez teorije u praksi
Teorije zavjere su ranije smatrane čudnim načinom izražavanja i ponašanja bezopasnih ekscentrika. U digitalnom dobu uporno ponavaljanje takvih tvrdnji je preraslo u političko oružje. Oslanjajući se na društvene mreže, teorije zavjere šire se zapanjujućom brzinom, koristeći i prijetnje smrću kao sredstvo.
Klasična teorija zavjere insistira na tome da stvarni nisu onakve kakve se čine i prikuplja dokaze – posebno činjenice koje navodno prešućuju službeni izvori – kako bi se vršile tajne operacije. Nove zavjere su drugačije. Nema potrebe za dokazima, ne otkrivaju se ključne tačke koje bi oblikovale obrazac, nema pomnog ispitivanja igrača “iz sjene”. Moderne zavjere odbacuju teret objašnjenja, a nova, vlastita stvarnost se stvara ponavljanjem. Na primjer, Trumpova krilatica ‘puno ljudi mi kaže da su izbori namješteni’.
Nove zavjere ciljaju na demokratske temelje: političke stranke i institucije koje proizvode znanje. Ove zavjere otežavaju raspravu, uvjeravanje, pregovaranje, kompromis, pa čak i neslaganje, pa u konačnici delegitimiraju demokratiju.
Ali, i novi i stari teoretičari imaju zajedničku crtu, a to je da i jedni i drugi vjeruju da svojim angažmanom u stvari čine uslugu čovječanstvu, time što otkrivaju “šta se zaista događa”.
U vremenu ekonomske, političke ili društvene krize, primamljivost da se teorijama zavjere racionalizira neočekivano je posebno visoka. To se ponovo veže s tri razloga kako ove teorije nastaju:
- gubitak osjećaja kontrole,
- nedostatak informacija i znanja, i
- anksioznost koju su izazvali negativni događaji.
Kada ljudi osjećaju da nemaju uticaja na događaje koji im mogu ugroziti život, vjerovatno će pokušati napraviti iluziju kontrole tako što će tragati za bilo kakvim objašnjenjem.
Vanredne okolnosti i događaji zahtijevaju i vanredna tumačenja koja idu preko i mimo tradicionalnih i službenih narativa. Uz to, u historijski izazovnim vremenima, kada preovladavaju frustracije i nesigurnost, potreba za pronalaženjem neprijatelja ili krivca je jača od svega.
Teorije zavjere pružaju izlaz za agresivne sklonosti i ukazuju na određene neprijatelje na načine koji naizgled objašnjavaju apstraktne, neosobne probleme ili složene društvene procese, koje inače mogu izgledati nemoguće razumjeti. “Infodemija” koja se pojavila tokom pandemije COVID-19 je tipičan primjer ovih tendencija.
Istine nisu među nama nego su tamo negdje
Nakon ‘godine u kojoj se sve promijenilo’, 2020. sigurno je da će istraživači koji se bave proučavanjem profila teoretičara zavjere imati nove dokaze i svjedočenja, koja će dodatno osvijetliti ovaj, nekada za većinu nas, neobjašnjiv fenomen.
Ali, bez obzira na buduća istraživanja, pravo pitanje je šta raditi s osobama koje su oko nas, i koje znaju “pravu” istinu? Možete im predstaviti validne dokaze kako bi ih pokušali ubijediti da odustanu od svojih teorija, ali najvjerovatnije nećete uspjeti. A nećete jer vi raspolažete činjenicama, dok druga osoba brani svoj osjećaj sigurnosti i pozitivnih emocija o samome sebi. A za sve nas, pozitivna slika o samom sebi je uvijek jača od bilo kojih činjenica.
