U vremenu krize, ljudi imaju tendenciju da se okrenu religiji za utjehu i objašnjenje. Pandemija COVID-19 nije izuzetak. Koristeći dnevne podatke sa Google search iz 95 zemalja, očigledan je trend traženja molitivi, koji je dostigao najveći broj pretraživanja u historiji.
U vremenu krize, ljudi imaju tendenciju da se okrenu religiji za utjehu i objašnjenje. Pandemija COVID-19 nije izuzetak. Koristeći dnevne podatke sa Google search iz 95 zemalja, očigledan je trend traženja molitivi, koji je dostigao najveći broj pretraživanja u historiji.
Do kraja marta 2020., više od pola svjetske populacije se molilo za “prestanak korona virusa”. Pretraživanja za molitve su povećana bez obzira na visinu prihoda, nejednakost, i nesigurnost, ali ne i u 10% najmanje religioznih država na svijetu.
Pandemija COVID—19 donijela je znatne troškove društvima širom svijeta. Pandemije ove veličine imaju snagu da promijene naša društva za još dugi niz godina, naročito ukoliko utiču na naše urođene vrijednosti i vjerovanja. Ova pandemija je već uticala na vrijednosti kao što su populizam, nacionalizam, ali i ekonomske brige. Uticala i na jedno od najdublje ukorijenjenih ljudskih ponašanja: religiju. Ljudi se mole kako bi se nosili s neizvjesnošću i opasnosti. Ali, kome se ljudi mole? Da li idu više u crkve i džamije, ili smatraju svako komuniciranje sa svojim unutrašnjim bićem i okolinom, te analiziranje samih sebe na način za koji oni smatraju da je za njih najbolje, religijom?
Da li je religija bila na izdisaju u 21. stoljeću?
Na početku 21. stoljeća, činilo se da je religija u usponu. Slom komunizma u Sovjetskom Savezu ostavio je ideološki vakuum koji je ispunilo pravoslavno krišćanstvo u Rusiji i drugim država nastalim nestankom SSSRa. Također, izborom George W. Busha, evanđeoskog krišćanina, koji nije skrivao svoju pobožnost, sugeriralo je da se evanđeosko kršćanstvo uzdiže kao politička snaga u zemljl. A poslije događaja od 11. septembra 2001, međunarodna pažnja je usmjerena na snagu političkog islama u muslimanskom svijetu.
Istraživanje koje su sproveli Pippa Norris s Univerziteta Harvard i Inglehart Ronald, s Univerziteta Michigan, pod nazivom “Sveto i sekularno: religije i politike širom svijeta”, objavljeno 2004, navodi da nisu pronašli univerzalni ponovni preporod religije, usprkos tvrdnji da je većina zemlja s većim prihodom postala manje religiozna. Ipak, zaključci ukazuju da su ljudi postali religiozniji tih godina, i da se to većinom odnosilo na bivše komunističke zemlje, većinu zemalja u razvoju, pa čak i brojne zemlje s visokim dohotkom. Istraživanje je jasno ukazivalo da industrijalizacija i širenje naučnih otkrića nisu uzrokovali nestanak religije, kao što su to neki teoretičari predviđali.
Šta se promijenilo?
Ponovljeno istraživanje je pokazalo da su se stvari, počevši s 2007, drastično promijenile, i to iznenađujućom brzinom. U ponovljenom istraživanju ovo dvoje naučnika, pokazalo se da su 43 od 49 zemalja koje su prvobitno istraživali, postale manje religiozne, nevezano s visinom dohotka u državi.
Sve veći broj osoba ne nalaze u religiji neophodan izvor podrške i smisla u svojim životima. Čak su se i Sjedinjene Američke Države, koje su već dugo primjer da ekonomski napredna društva mogu biti izuzetno religiozna, sada pridružile drugim bogatim državama koje se udaljavaju od religije. Nekoliko faktora utiče na porast ovoga trenda, ali najsnažniji se odnosi na sve slabija vjerovanja usko povezana s imperativom održavanja visoke stope nataliteta. Moderna društva su postala manje religiozna djelimično zato što se više ne moraju pridržavati spolnih i seksualnih normi koje je većina svjetskiih religija usađivala stoljećima.
Iako neki religijski konzervativni krugovi upozoravaju da će odmak od vjere dovesti do društvenog kolapsa i kolapsa javnog morala, dokazi govore suprotno. Možda i neočekivano, države koje su manje religiozne imaju i manju stopu korupcije, i manju stopu ubistava nego one u kojima je religija prisutnija. Nepotrebno je reći, ali ipak – religija, sama po sebi, ne podstiče korupciju i kriminal. Zapravo, ova pojava održava činjenicu da kako se društva razvijaju, opstanak postaje sigurniji: glad, koja je nekad bila sveprisutna, je praktično nepoznata; životni vijek je produžen, a stopa ubistava i drugog nasilja se smanjuje. I kako nivo sigurnosti raste, tako ljudi postaju manje religiozni.
SBNR – Spiritual But Not Religious
“Spiritualnost” ili “duhovnost” je termin koji najčešće nosi pozitivne konotacije, sugerira povećani nivo svjesnosti i mogućnost da se pređe preko svakodnevnog i materijalnog dijela života. Ne tako davno, kada bi se osoba izjasnila kao “ne-duhovna”, to je bilo isto kao da je rekla da je plitkoumna i neobzirna.
Sa stalnim opadanjem religijskih uvjerenja na Zapadu, tokom proteklih par decenija, mnoge osobe su počele sebe opisivati kao “duhovne, ali ne religiozne”, odnosno “Spiritual But Not Religious – SBNR”. Zapravo, ovaj termin se počeo upootrebljavati tokom ranih 2000ih, kada je online dating postalo popularno. Osobe koje su tako sebe opisivale željele su za sebe reći da ne smatraju organiziranu religiju kao jedini ili najvažniji put za razvoj svoje duhovnosti.
Globalno istraživanje koje je uradio YouGov, pokazalo je da je “želio bih biti duhovniji” jedna od 10 najčešćih novogodišnjih odluka za 2020, koje su Amerikanci donijeli, a simbol vezan za to je prikaz osobe koja meditira, a ne moli. A prema istraživanju Pew Centra, više od četvrtine Amerikanaca sada za sebe kaže da su duhovni, a ne religiozni. A šta znači biti duhovan van organiziranih religijskih institucija? Za neke, te dvije stvari mogu postojati u isto vrijeme. Za druge, oni koji se smatraju ateistima ili “neizjašnjenim”, koncept spiritualnosti može biti od kritičke važnosti. Prema njima, stvar je u tome kako odnos imamo prema drugima, živeći produhovljeniji život, više cijeneći prirodu i prirodni svijet.
Usprkos tome što postoje oduvijek, pojava i razmišljanja tzv “neizjašnjenih” se počela proučavati tek unazad nekih 10-15 godina. Dr Miguel Farias, profesor psihologije i šef Odsjeka za proučavanje mozga, vjerovanja i ponašanja na Coventry univerzitetu u Engleskoj, kaže da su “(naučnici) stotinama godina promatrali pitanja vjere većinom kroz prizmu protestantskog krišćanstva. Tek nedavno smo vidjeli da postoje brojne osobe čiji stavovi upće nisu razmatrani. Kako bismo zaista razmotrili pojam vjerovanja, moramo uzeti u obzir svu raznolikost stvari u koje ateisti ili agnostici možda vjeruju.”
Možemo li biti dobri ako ne vjerujemo u boga?
Pomenuto istraživanje koje je sproveo Pew Research u julu 2020, The Global God Divide, sprovedeno u 34 zemlje širom svijeta, pokazuje da medijan od 45% ispitanika kaže da je neophodno vjerovati u Boga kako bi osobe bile moralne i usvojile dobre vrijednosti. Ali, postoje velike regionalne razlike u odgovoru na ovo pitanje.
Osobe koje žive u ekonomijama u razvoju, koje su učestvovale u istraživanju, su u pravilu religioznije i daju religiji važnije mjesto u životima nego stanovnici država s razvijenom ekonomijom i vjeruju da je vjera u Boga neophodna ukoliko se osoba smatra moralnom. Razlike se pojavljuju unutar istih država, također. Generalno govoreći, osobe koje su relativno nereligiozne su sklonije od veoma religioznih ljudi, u istoj državi, reći da nije neophodno vjerovati u Boga kako bi se osoba smatrala moralnom.
Naravno, ovdje se logički postavlja pitanje šta je to moral. Bez želje da detaljnije ulazimo u objašnjenje moralnosti, općenito se smatra da je to set vjerovanja koji omogućava osobi da razlikuje dobro od zla, onoga što društvo smatra ispravnim ili ne. Naučnici su davno povezali da nije u pitanju koliko neka osoba vjeruje ili ne, nego da li osoba pripada organiziranoj religijskoj grupi. Osobe koje pripadaju takvoj organiziranoj zajednici su zdravije, ali i sklonije dobrotvoronom i volonterskom radu. Ali, kao i za zdravstveni aspekt, velikodušnost ima više veze s organiziranom grupom u kojoj se osoba nalazi, nego sa stvarnim moralnim kodom kojim se osoba upravlja. Jer, dok takve osobe možda više volonitraju, svi pokazatelji navode da osobe koje se izjašnjavaju kao ateisti ili agnostici su velikodušnije i daju svoj doprinos širom izboru organizacija ili grupa. No, ove dvije grupe imaju mnogo više sličnosti. U projektu pod nazivom Razumijevajući nevjerovanje, koje je proveo profesor Farias s kolegama u šest država, i vjernici i ne-vjernici su izjavili da su im porodica i sloboda najvažnije vrijednosti u životu ali i svijetu. Uz to, jedan od zaključaka projekta je bio i da, suprotno od općeg mišljenja, ne-vjernici ne smatraju da je život bezmislen. Zapravo, vjerovanje da je univerzum “posve besmislen” preovladava kod jako malog broja ljudi.
Za ne-vjernike, smisao o svrsi nekog pitanja ili moral će prije doći iz njihovog bića i načina života, nego izvana.
The End
I dok se o pojmovima kao što su moralnosti, vjerovanja, organizirane religije i spiritualnost još uvijek polemizira, sve više sociologa i istraživača društvenih pojava uočava trend napuštanja, odnosno što je još gore, ismijavanja spiritualnosti.
Pojam spiritualnosti van organizirane religije je najvjerovatnije imao svoje korijene u protukulturi 1960ih, i tokom 1980ih, tzv. New Age spiritualnost. I dok je new age još uvijek veoma popularan (ovo se naziva još i “um-tijelo-duh”), mlađe generacije sve više ismijavaju ovaj koncept.
Danas, sve više ljudi, naročito mladih, izbjegava oznaku “duhovnost”. Za mnoge, ova riječ sadrži konotacije vjerovanja u duhove i paranormalne stvari. Nosi karakteristiku nenaučnog, nečega zasnovanog na intuiciji (još jedna riječ koja se više ne izgovara kao kompliment), i osobe koja se vodi emocijama a ne racionalnošću. Mlađa generacija također sve više izbjegava i vjerovanje u Boga ili Višu silu, ultimativno od svih nadnaravnih vjerovanja,
U današnjem svijetu, zbog različitih, dobro proučenih razloga, što je slabija vjera društva u više sile, to je je društvo mirnije i suosjećajnije i više su šanse da će takvo društvo biti otvorenije za saradnju s ostalim društvima. Sekularnije demokratije su daleko ispred država koje se više oslanjaju na religiju na putu za stvaranje mirnog, suosjećajnog i naprednijeg društva.
