Riječ „sreća“ je postala tako nejasna, da svi napori koje ulažemo u njeno definiranje izgledaju uzaludni. Sreća je postala suviše subjektivan pojam da bi imala jednu, jedinstvenu definiciju. Dovoljno poznajemo sebe i društvo, i svjesni smo da je pojam sreće nemjerljiv i nekonsistentan.
Pokušajte upitati nekoga da li je sretan, i spremite se na neugodnu pauzu dok osoba smišlja društveno prihvatljiv odgovor, koji će u stavri iznijeti zašto, u stvari, nisu sretni. Naučnicim naročito filozofi, tvrde da smo, po prirodi, nesretni. To nam je u genetskom kodu, pa je svaki drugi osjećaj čista – sreća.
Ogromna industrija sreće i pozitivnog razmišljanja (tzv. self-help industry), koja samo u Sjedinjenim Američkim Državama godišnje zaradi 11 milijardi US dolara, je pomogla stvaranju fantazije da je sreća dostižna i da predstavlja realističan cilj. Potraga za srećom je čisti američki koncept, izvežen u ostatak svijet putem pop kulture. Zapravo, „potraga za srećom“ je jedno od američkih „neotuđivih“ prava. Nažalost, ovo je pomoglo stvaranju očekivanja koje stvarni život uporno odbija ispuniti.
Jer, čak i kad se sve naše materijalne i biloške potrebe zadovolje, stanje održive sreće će i dalje biti samo u domenu teorije i nedostižan cilj. Kao što je to saznao, na vlastitu nesreću, Abd-al-Rahman III, kalif Cordobe, kada je na kraju svog života pokušao prebrojati dane istinske sreće, i ustanovio da ih je bilo tačno 14.
Pojam sreće je ljudski konstrukt, apstraktna ideja koja nema utemeljenja u stvarnom ljudskom iskustvu. Pozitivni i negativni efekti postoje u mozgu, ali stalna sreća nema biološku osnovu.
Priroda i evolucija
Ljudi nisu stvoreni da budu sretni, ili čak zadovoljni. Umjesto toga, napravljeni smo prvenstveno za preživljavanje i reprodukciju, kao i svako drugo stvorenje u prirodnom svijetu. Priroda nije pobornik stanja zadovoljstva, jer nam ono snižava odbrambene mehanizme protiv mogućih prijetnji našem opstanku.
Činjenica da je evolucija prioritizirala razvoj velikog frontalnog dijela našeg mozga (koje nam daje odlične izvršne i analitičke mogućnosti) a ne osjećaja sreće, mnogo govori o prioritetima prirode. Različite geografske lokacije i spojevi u mozgu se povezuju s određenim neurološkim i intelektualnim funkcijama, ali sreća, pošto je samo pojam, bez neurološke osnove, ne postoji u tkivu mozga, za nju mjesta nema.
U stvari, stručnjaci u ovom polju navode da neuspjeh prirode da iskorijeni depresiju tokom evolucije (usprkos očiglednim nedostacima u smislu preživljavanja i reprodukcije) je upravo zbog toga što depresija, kao sredstvo prilagođavanja, ima korisnu ulogu tokom konfrontacija i neprijateljstava, jer pomaže depresivnim pojedincima da se izvuku iz bezizlaznih situacija gdje ne mogu pobijediti. Depresivno razmišljanje također može biti korisno za rješavanje problema tokom teških perioda.
Etičnost
Trenutna globalna industrija sreće djelimično potiče iz krišćanskih moralnih propisa, od kojih mnogi navode da postoje moralni razlozi za svaku nesreću koja nas može snaći. Prema njima, ovo se dešava jer nammanjka moralnih normi, sebični smo i materijalisti. Dalje navode, odnosno preporučuju postizanje stanja neporočne psihološke ravnoteže putem odricanja, odvajanja i neudovoljavanja željama.
U stvari, ove strategije samo pokušavaju naći lijek za našu nemogućnost stalnog uživanja u životu, pa tako možemo se tješiti saznanjem da stanje suprotno sreći, ne-sreća, nije zaista naša krivica. Jednostavno se radi o grešci u našem prirodnom dizajnu, tako smo stvoreni.
Zagovornici moralno ispravnog puta ka sreći se također protive “prečicama” ka zadovoljstvu, koje možemo postići uzimanjem droga. George Bernard Shaw je rekao: “nemamo ništa više prava na uživanje sreće da je ne proizvodima, nego što imamo na uživanje blagostanja, ako ga ne proizvodimo”. Znači, blagostanje se mora zaslužiti, što samo dokazuje da nije prirodno stanje.
Stanovnici Vrlog, novog svijeta Aldousa Huxleya žive savršeno sretne živote uz pomoć “some”, droge koja ih drži mirnima, ali zadovoljnim. U svom romanu, Huxley implicira da slobodno ljudsko bića prirodno moraju mučiti teške emocije i stanja uma. Ako bi im se dao izbor između emocionalnog mučenja i zadovoljne mirnoće, za pretpostaviti je da bi većina izabrala ovo drugo.
Ali “soma” ne postoji, pa problem nije nezakonita mogućnost pristupačnosti pouzdanim i stalnim hemijskim sredstvima, nego to što je taj pristup nemoguć. Hemikalije mijenjaju tok svijesti, ali pošto pojam sreće nije povezan s određenim funkcionalnim obrscem u mozgu, tako ga ne možemo ni stvoriti hemijskim putem.
Sretni i nesretni
Naše emocije su pomiješane, nejasne, zamršene, i povremeno kontradiktorne, kao i sve ostalo u našim životima. Istraživanja su pokazala da pozitivne i negativne emocije i stanja mogu koegzistirati unutar mozga relativno nezavisni jedni od drugih. Ovaj model pokazuje da desna strana procesira negativne emocije, dok lijeva strana obrađuje pozitivne.
Značajno se prisjetiti, ponekad, da nismo stvoreni kako bismo bili sretni. Umjesto toga, stvoreni smo da preživimo i da se razmnožavamo. Ovo su teški zadaci, pa smo stvoreni kako bismo se borili i nastojali, išli za pohvalama i sigurnosti, borili se protiv prijetnji i izbjegavali bol. Model suprotstavljenih emocija, koje nam u isto vrijeme pružaju zadovoljstvo i bol, puno bolje odgovara našoj stvarnosti nego nedostižna sreća koju industrija sreće uporno pokušava prodati. U stvari, pretvaranje da je svaki osjećaj vezan za bilo koji stupanj boli i neisgurnosti je nenormalno ili patologično ponašanje, koje će samo doprinijeti produbljavanju osjećaja frustracije i nedoraslosti.
Možda se tvrdnja da sreća ne postoji može percipirati kao negativna, ali utjehu treba tražiti u saznanju da nezadovoljstvo ne predstavlja lični neuspjeh. Ukoliko je osoba povremeno nesretna, ovo nije ‘kvar’ koji zahtijeva hitnu popravku, kao što nam to gurui sreće govore. Naprotiv. Povremeno biti nesretan je upravo ono što nas čini ljudskim bićima.
Moderni pojam sreće
Moderni koncept sreće je prvenstveno praktičan, a ne filozofski, fokusiran na ono što bi mogli nazvati tehnikama sreće. Problem nije u tome šta je sreća, nego kako doći do nje. Sreću obično promatramo kao osjećaj suprotan tuzi ili depresiji, implicirajući da sreća dolazi iz hemijske reakcije u mozgu. Biti srećan znači imati manje hemijskih reakcija koje vas čine tužnima, a više reakcija koje vas čine sretnima.
Za starogrčkom filozofa Epikura, dobar život je onaj u kojem nema boli. Održivo stanje bez boli donosi nam miran um. Ovaj pojam se donekle podudara s našim, modernim poimanjem sreće. „Biti zadovoljan sobom“ označava sretnu osobu za razliku od nesretne, i niko ne smatra da život ispunjen bolom može biti dobar život. Ali da li je minimalna bol zaista suština sreće?
Nasuprot njemu, Aristotel tvrdi da pitanje šta nekoga čini sretnim i šta ga čini dobrom osobom se ne mogu odvojiti. Prema Aristotelu, mi se razvijamo tako što koristimo naše ljudske mogućnosti razmišljanja i razumijevanja. Misliti i rezonirati su i društvene i individualne aktivnosti. Ako razvoj treba društvo da bi napredovalo, isto važi i za sreću. Sreća nije emotivno stanje nego rezultat dobrih odnosa koje imamo s drugim osobama.
Ali ni to ne može garantirati razvoj. Aristotel prepoznaje da je naša sreća talac sudbine, i da događaji van ljudske kontrole – rat, neuzvraćena ljubav, pandemija – često onemogućavaju razvoj, a samim tim i sreću.
Sreća nije stanje uma koje se može usvojiti jedno zauvijek, nego je to način življenja i djelovanja koje stalno usavršavamo, u okolnostima na koje samo djelimično imamo uticaja.
Ova spoznaja neće osigurati dobar život, ali će razbiti iluzornu nadu vječnog zadovoljstva. Moderno razumijevanje pojma sreće povećava vjerovatnost razočarenja. Nijedan život vrijedan življenja ne bi trebao se držati epikurejskih standarda, ili utilitarnih pogleda na sreću, inače su poklonici modernog poimanja sreće predodređeni da stalno budu razočarani manama ljudskog života. Umjesto toga, cilj bi trebao biti aristotelovski pristup, kojim prihvatamo mane, ali se razvijamo uprkos njima.
