Ukoliko niste čuli za burger koji je koštao $325,000, onda niste čuli ni za šta. Ovaj burger je bio u ponudi prije više od šest godina, i nije bio sličan nijednom drugom burgeru, a opet – bio je isti. Napravljen od matičnih stanica i kultiviran u laboratoriju u Nizozemskoj, ovo je bio prvi burger uzgojen u laboratoriji – i označavao je tek početak tehnološke revolucije u stvaranju hrane. Ove godine, predviđa se da će cijena burgera napravljenog od mesa uzgojenog u laboratoriji pasti na svega $10.
Zvuči kao bajka, ali za ovo nije potreban nikakav značajan tehnološki iskorak. U laboratoriji na periferiji Helsinkija, Solar Food, naučnici pretvaraju vodu u hranu. Kroz prozorčić ugrađen u metalni kontejner, vidi se kako se vrti žuta pjena. Ovo je praiskonska bakterijska supa, uzeta iz tla i multiplicirana u laboratoriju, nastala metodom izdvajanja hidrogena iz vode kao energetskog izvora. Kada se takva tekućina provuče kroz brojne cijevi i rasprši po ugrijanim valjcima za sušenje, pretvori se u bogato, žuto brašno.
Palačinka s ukusom…pa, palačinke
Ovo brašno još uvijek nije dobilo dozvolu za široku prodaju. Ali naučnici, radeći za kompaniju Solar Food, dozvolili su novinaru The Guardiana, George Monbiotu, da snimi čitav proces za potrebe dokumentarnog filma Apokalipsa krava (Apocalypse Cow). Naučnici su napravili Monbiotu palačinku, prvu takve vrste koju je probao neko van kompanije, za koju je sam Monbiot rekao da je isto ukusa kao…pa, palačinka.
Ali palačinke nisu namjeravani krajnji proizvod ove kompanije. Brašna ove vrste će vjerovatno uskoro postati sirovina za skoro sve. U svom sirovom stanju, može zamijeniti punjenja koja se koriste u hiljadama prehrambenih proizvoda. Kada se bakterije modificiraju, proizvode posebne bjelančevine potrebne za uzgoj mesa u laboratoriji, kao i mlijeka i jaja. Dodatne izmjene se dovesti do stvaranja laurinske kiseline, koja će u potpunosti zamijeniti palmino ulje, i time stvoriti duge lance omega-3 masnih kiselina – i eto laboratorijski stvorene ribe. Preostali ugljikohidrati, nakon što se izdvoje bjelančevine i masti, mogu zamijeniti sve, od tijesta za pastu do čipsa. Prva komercijalna fabrika koju je izgradio Solar Food treba početi s radom iduće godine.
Hidrogenski postupak koji koristi Solar Food je oko 10 puta efikasniji nego process fotosinteze u prirodi. Ali ako se uzme u obzir da je kod biljaka obično samo jedan njen dio jestiv, dok se bakterijsko brašno može koristiti u potpunosti i da su namjene mnogobrojne, ta učinkovitost se višestruko povećava. I još se treba uračunati i smanjenje korištenja tla, jer se ovo brašno pravi u ogromnim bačvama, pa onda brojka uštede korištenja tla dolazi iznosi 20,000. Prema ovoj računi, svi ljudi na Zemlji mogu se pristojno hraniti, koristeći samo mali dio tla. Što se tiče vode koja se koristi u postupku (puno manje nego kao kod klasičnog uzgoja), ona se elektrolizirala pomoću sunčeve energije, a najbolje mjesto za takva postrojenja su pustinje.
Bježi kišo s prozora – zauvijek
Stručnjaci smatraju da je ovo početak najveće ekonomske transformacije unazad 2,000 godina. A dosadašnji sukobi na relaciji ishrane na životinjskoj osnovi naspram biljne, će postati bespredmetne. Uskoro će sva naša hrana dolaziri ne sa životinjskih farmi, ili biljaka, nego jednostaničnih organizama. Nakon što se preko 12,000 godina hranilo životinjskim i biljnim namirnicama, sav uzgoj hrane, osim voća i povrća, će zamijeniti “ferming” – uzgajanje mikroba korištenjem precizne fermentacije. Neke osobe će ovo užasnuti, ali stručnjaci navode da je krajnje vrijeme da se ova promjena desi.
Treutno, nekoliko faktora koji mogu dovesti do katastrofe se nadvijaju nad naše zalihe hrane, svaka od njih s mogućim pogubnim posljedicama. Klimatske promjene prijete da izazovi ono što naučnici nazivaju “višestruki kvarovi žitnica”, izazvanih istovremenim toplotnim udarima i drugim uticajima. Prognoze UNa navode da će do 2050. godine uzgoj hrane za svjetsku populaciju zahtijevati povećanje poljoprivrednog korištenja vode, na globalnom nivou, od 20%. Ali već je sada crpljenje vode doseglo svoj maksimum u mnogim mjestima: riječni tokovi nestaju, i ne ulijevaju se u mroa. Glečeri, koji sadrže polovinu vodnih rezervi koje napajaju Aziju se drastično povlače, a neizbježno globalno zagrijavanje će vjerovatno još više skratiti kišnu sezonu u kritičnim područjima, pretvarajući plodna zemljišta u pustinje.
Globalna zemljišna kriza prijeti samoj osnovi našeg postojanja, jer velike površine obradivog zemljišta gube svoju plodnost radi erozije tla, kontaminacije ili zbijanja. Zalihe fosfata, ključne za poljoprivredu, se ubrzano smanjuju, i prekomjerno korištenje pesticida prijeti pogubnim neuspjesima oprašivanja. Teško je vidjeti kako nas poljoprivreda može sve ishraniti do 2050. a ne do kraja stoljeća i dalje.
Ribarenje i poljoprivreda su najveći uzrok izumiranja i gubitka bioraznolikosti i bogatstva flore i faune, najveći uzrok zagađenja rijeka i jedan od najvećih uzroka zagađenja zraka. Širom planete, složeni ekosistemi su zamijenili lanci pojednostavljenog uzgoja ljudske hrane. Industrijsko ribarenje je dovelo mora širom svijeta na rub kolapsa, a jedenje bilo čega danas, od govedine do čokolade, od lososa do putera, neminovno sadrži u sebi pitanje morala, jer sve se proizvodi uz neizmjernu štetu po okolinu.
Nije sve ružičasto
Sa svjetskom populacijom za koju se očekuje da će doseći broj od 9.7 milijardi u 2050, promjene našeg načina ishrane su neminovne. Organizacija za hranu i poljoprivredu UNa (FAO) navodi da kako bi se ovaj broj stanovnika prehranio, proizvodnja hrane se mora povećati za 50%.
Ali, čak i kada bismo uzeli u obzir sve koristi ovakvog načina proizvodnje hrane, on isto tako može izazvti negativne posljedice. Postoji opasnost od ogromnog gubitka prihoda svih koji sada rada u ovoj industrijskoj grani. Ovo bi vjerovatno sa sobom uzrokovalo i gubitak kulturnog identiteta ili čak totalno promjenu u poljoprivrednim zajednicama. Zatim, tu je i pitanje neuravnoteženosti moći. Kada se radi o ovakvim tehnologijama, mora se obratiti posebna pažnja sprječavanju novih društvenih i ekonomskih nejednakosti. Koje su vjerovatne posljedice činjenice što bi moguće je, samo jedna kompanija bila odgovorna za globalnu proizvodnju proteina?
Baš kao i po pitanju „lažnog mesa“, stavovi su još uvijek podijeljeni kakav će biti odgovor potrošača na hranu proizvedenu u laboratoriji kada se poveća njena pristupačnost. Potražnja za organskom hranom raste brže od ponude. Da li će laboratorijski uzgojena hrana još više udaljiti ljude od prirode? Možemo li riskirati da budemo u još većem neskladu s prirodom, kada nas katastrofe, kao što su bili veliki požari u Australiji podsjećaju koliko je bitno očuvanje planeta?
S druge strane, da li hrana proizvedena u laboratorijama predstavlja toliko potreban način na koji možemo spriječiti klimatske promjene?
Bez obzira na probleme i nedoumice koje okružuju pitanje laboratorijski proizvedene hrane, tehnologija već postoji, i vjerovatno će se još više razvijati. Pitanje je da li takva hrana pruža nadu da svijet, odnosno mi, nećemo pojesti sami sebe.
