Prosperitet i pravičnost idu zajedno, a ne jedno nasuprot drugome.
Ekonomska pravičnost je dio socijalne pravičnosti i ekonomije blagostanja. To je set moralnih i etičkih principa za izgradnju ekonomskih institucija, pri čemu je krajnji cilj stvaranje prilika za svakog pojedinca da ima dovoljnu materijalnu osnovu na kojoj može izgraditi dostojanstven, produktivan i kreativan život.
Koncept ekonomske pravičnosti se podudara s idejom općeg ekonomskog prosperiteta. Postoji škola vjerovanja prema kojoj će stvaranje više mogućnosti za sve članove društva da zarade dovoljne prihode doprinijeti održivom ekonomskom rastu. Ako više građana bude u mogućnosti da se brinu o sebi i održe stalan višak prihoda, izglednije je onda da će ta sredstva potrošiti na dobra koja će opet dovesti do porasta potražnje u društvu.
Step by step
Postizanje ekonomske pravičnosti može uključiti smanjenje platnog nesrazmjera i drugih nedostataka koji se tiču zarade pojedinaca. Na primjer, postoje pojedinci unutar kategorije radnih snaga koji na svojim poslovima ne koriste u potpunosti svoje sposobnosti i vještine. Ovo obično dovodi do toga da zaposleni zarađuju plate koje ne odražavaju njihov puni potencijal niti profesionalne mogućnosti. Kao rezultat, ne zarađuju onoliko koliko bi trebali, a na osnovu vještina i sposobnosti.
Koji su to koraci kojima se može postići ekonomsku pravičnost, da bi ona bila održiva, i osigurala dalji rast?
Prvo, ekonomska pravda se odnosi na stvaranje uspješne ekonomije koja postiže održiv rast. Ovo znači poboljšanje produktivnosti, kao mjere povrata uloženog. Ovo je bitno radi stvaranja prosperiteta; ali u isto vrijeme, u pitanju je stvaranje takvih radnih mjesta koji će omogućiti da najbolje sposobnosti zaposlenih dođu do izražaja.
Prema izvještaju Međunarodne organizacije za rad, ILO “Globalni izvještaj o platama za 2020. godinu”, niska produktivnost je jedan od pokretača “neformalnosti”, odnosno činjenica da se nekih 266 miliona zaposlenih plaćaju ispod granice minimalnog dohotka, jer nisu legalno prijavljeni ili zbog nepoštivanja propisa. Ovo se može promijeniti uspostavljanjem pravila o minimalnim dohotcima, po osnovu zakona ili kao rezultat ispregovaranih kolektivnih ugovora, zatim ciljane inspekcije rada, te kampanje podizanja svijesti.
Osobe koje rade poslove koji su ispod nivoa njihovih mogućnosti nisu u prilici zaraditi koliko mogu, i time produktivni potencijal ekonomije trpi i ne napreduje. Održivi rast je bitan, jer ekonomija u opadanju najteže pogađa najsiromašnje.
Drugo, ekonomska pravičnost se također odnosi na osiguranje da rast ide u korist ljudi, a ne profita, jer prema riječima jednog analitičara, „moramo imati ekonomiju koja omogućava napredak ljudi“. Ekonomija služi da zadovolji potrebe društva, ne obratno. Ovo znači da, tokom vremena, ekonomska kretanja moraju ići u tom smjeru da osiguraju povećanje nacionalnog dohotka koji ide ka platama, a ne ka profitu. Ekonomija koja ulaže više u dohotke ima potencijal da brže raste, stvarajući tako neprekinuti pozitivni krug.
Treći aspekt ekonomske pravičnosti je osigurati da je prosperitet podjednako podijeljen između svih domaćinstava, regija i ekonomskih sektora. Istraživanje koje sprovodi Međunarodni monetarni fond- IMF, pokazuje da redistribucija prihofa od najbogatijih ka najsiromašnijih u društvu zapravo potiče rast, jer su siromašniji više skloni potrošiti unutar ekonomije (viša „sklonost marginalnoj potrošnji“. Domaćinstva s nižim prihodima imaju veću potrošnju ukoliko su u mogućunosti posuditi sredstva na račun vrijednosti kuće. Marginalna sklonosti potrošnji ne ovisi samo o vrsti bogatstva, nego i karakteristikama domaćinstva (npr. prihodi, vrste imovina, društveno-ekonomske karakteristike, demografija, i sl.).
Ovo ide nauštrb filozofije slobodnog tržišta, koja već dugo smatra da je nejednakost cijena koju plaćamo da bi imali efikasnost: da oni na vrhu moraju biti disproporcionalno nagrađeni kao “stvaraoci bogatstva”. Dobra ilustracija pogrešnosti ovog pristupa je Velika Britanija, koja ima jednu od najneuravnoteženijih ekonomija u Evropi: jednu od najbogatijih regija, London, i druge regije, koje spadaju u neke od najsiromašnijih na našem kontinentu. Za razliku od VB, Danska ili Njemačka imaju drugačiji pristup, koji se ogleda u investiranju u dugoročne industrijske strategije.
Četvrti korak – ekonomska pravičnost je pitanje generacijske pravičnosti, kojom se osigurava rastući životni standard za sljedeće generacije. Čak i među tvrdokornim pristalicama status quo, postoji rastuća sklonost priznanju da je teško ubijediti nove generacije da vjeruju u kapitalizam, ako one nemaju kapitala. A kako se vlasništvo nad nekretninama, čak i automobilima, među milenijalcima, smanjuje, tako problem raste. Milenijalci sada ne samo da očekuju da budu siromašniji od svojih roditelja, nego ako se ekonomski trendovi nastave kretati u ovom smjeru, oni će to zaista i biti. Ekonomija koja se zasniva na principu pravičnosti bi trebala da, u najmanju ruku, ponuditi iste prilike sadašnjim generacijama kakve su imale prethodne. Analize pokazuju da mladi izlaze na izbore radi ograničenih političkih zahtjeva: ostvarivanje mogućnosti da se školuju bez stvaranja velikog duga; pristojan posao s pristojim prihodom; i mogućnost posjedovanja sopstvenog doma. A svaka od ovih stvari je upravo ona koja su njihovi roditelji imali i koja im je bila omogućena.
Na kraju, ali ništa manje značajno – ekonomska pravičnost je o ekonomiji koja stvara opće dobro – stvari koje svi dijelimo i cijenimo, od okoliša do javnih usluga. Ovo je širi pojam, koji podrazumijeva da je nacionalno bogatstvo puno šire od bogatstva domaćinstva ili profita neke kompanije. Dobra ekonomija se prepoznaje po vrijednosti koju pripisuje općem dobru i investicijama u to.
Pa da li ekonomije djeluju danas kako bi trebale? I kamo dalje?
Zašto ovo ne radi?
Jednostavan odgovor na ovo pitanje je: ne postoji jedinstven ekonomski model, niti postoji idealan ekonomski model. Postoje snažne ekonomije, ali i one su praćene dubokim slabostima, od kojih mnoge potiču još od prije više od 25 godina, i rezultat su ekonomskih politika koje su napravile takve ekonomije u kojima je moć koncentrirana u nekoliko osoba ili institucija.
Dalje, ekonomija ovisi o javnoj potrošnji, koja se iz godine u godinu, na globalnom nivou, smanjuje. Ljudi jednostavno nisu voljni platiti za to. Kao rezultat, stavlja se dodatni pritisak na javne službe o kojima ekonomija i društvo ovise. Prognoze govore da će se ovaj pritisak samo povećavati, jer stanovništvo, naročito u razvijenim zemljama, postaje sve starije, što će se opet odraziti na zdravstvenu i socijalnu njegu, i penziono osiguranje: kako se radno sposobna populacija smanjuje, sve više se suočavamo sa „fiskalnim jazom“.
U Bosni i Hercegovini, kako navodi Faruk Hadžić u nedavno objavljenom članku na portalu Nomad, „da bi PIO sistem bio održiv, potrebno je da omjer broja radnika i penzionera bude 2:1, tj. da dva radnika sa uplaćenim doprinosima finansiraju jednog penzionera. U Bosni i Hercegovini je taj omjer 1,14:1 i približava se omjeru 1:1, što drugim riječima znači da ne postoji održivost penzionog sistema”.
Zašto se ovo dešava? Procjene stručnjaka kažu zato što su sve prognose kalkulisale rast populacije, dok brojke pokazuju nešto drugo. Stanovništvo, naročito mladi, sve više se iseljavaju iz BiH, uzrokujući sve veći problem punjenja budžeta.
Šta nas još čeka?
Stručnjaci predviđaju da se decenija pred nama može smatrati kao “decenija poremećaja”, koja će donijeti kako izazove, tako i nove prilike.
Proizvodna ekonomija se već odavno premješta prema istoku i jugu, što je pojava koja će biti još izraženija. Uz to, nove ekonomije predstavljaju sve oštriju konkurenciju u proizvodnji proizvoda visoke vrijednosti, a svako ko se želi uključiti u ovu igru mora iskoristiti prednosti nove tehnologije za naprednom i lokaliziranom proizvodnjom.
Ali najviši poremećaj će izazvati upotreba tehnologije: takozvana “četvrta industrijska revolucija”. Ona sa sobom nosi veliki potencijal za poboljšanje životnog standarda, ali se njom mora upravljati oprezno, kako bi se osiguralo da su dobici jednako raspodijeljeni. Automatizacija će promijeniti mnoge poslove kroz napredak u vještačkoj inteligenciji, mašinama za učenje i robotici, ali ovim izazvani visok stupanje nezaposlenosti se može izbjeći ukoliko se veća produktivnost prenese u veću zaradu, koja će se zatim trošiti u okviru ekonomije. Uz ovo, društvo se mora baviti i pitanjem porasta broja digitalnih kompanija koje praktično drže monopol na nekim tržištima i kontrolom upravljanja podataka koje ove kompanije imaju.
I dok se suočavamo s ovim izazovima, moramo imati u vidu okolišnu degradaciju, koja ubrzano dostiže kritičnu tačku na globalnom i lokalnim nivoima, ma mnogim područjima: klimatske promjene, zagađenje zraka, i opći gubitak prirodnog habitata. “Zeleni rast” pruža značajne mogućnosti za BiH, da bude jedna od prvih i vodećih zemalja sa industrijom koja proizvodi nizak nivo ugljika i štete po okolinu. Ali kako bismo to postigli, moramo imati puno jači regulatorni okvir, naročito koji se odnosi na uvođenje dekarbonizirane proizvodnje najkasnije do polovine stoljeća.
Ono što je očigledno je da je potrebna fundamentalna reforma, jer kozmetičke promjene neće donijeti prijeko potrebnu promjenu. To znači, reforma institucija, okvira i pravila koji se odnose na ekonomiju, i suočavanje s ekonomskim silama koje sprječavaju ekonomski uspjeh.
Izvori:
- “Ideas of Economic Justice”, H. Scott Gordon, https://www.jstor.org/stable/20026790?seq=1
- Centre for Economic and Social Justice, https://www.cesj.org/learn/definitions/defining-economic-justice-and-social-justice/
- Investopedia.com , https://www.investopedia.com/terms/e/economic-justice.asp
