Kako sačuvati mladost, nadu i potrebu za životom u gradu pod opsadom? Upravo na to pitanje, kroz lično i autentično svjedočanstvo, odgovara knjiga „Ne talasaj“ autorice Lejle Hadžimešić, objavljena u izdanju izdavačke kuće Dobra knjiga i predstavljena 16. juna u Evropskoj kući kulture i nacionalnih manjina u Sarajevu.
Iz perspektive petnaestogodišnje djevojke, autorica oživljava svakodnevicu Sarajeva obilježenu granatiranjem, strahom i neizvjesnošću, ali i druženjima, muzikom, prvim ljubavima i snažnom potrebom da se, uprkos svemu, živi. U tom sudaru ratne surovosti i mladalačkog nepristajanja na beznađe nastaje autobiografska priča koja nadilazi lično iskustvo i postaje vrijedan doprinos kulturi sjećanja.
O knjizi „Ne talasaj“ piše Agim Byci, književnik, pjesnik, prevodilac i književni kritičar iz Đakovice na Kosovu. Njegovu recenziju prenosimo u cijelosti.
“Knjiga govori o doživljajima jedne petnaestogodišnje djevojke tokom rata u Sarajevu. Tokom čitanja na ekranu pojavljuju se makabrični, nepodnošljivi i nečovječni događaji. Postojanje života jednog naroda nalazi se na rubu ponora. Mira i spokoja nigdje. Nesigurno sklonište, kuće nasuprot neprijateljskim snagama. Grobna tišina na Bembaši. Miljacka teče uplakana. Ne čuje se pjesma, muzika… Radost i veselje izblijedjeli su na nevinim licima. Vreba smrt. Vladaju strah, užas, tišina i nesigurnost. Zajedno s njima snajperski meci, eksplozije granata, paljenja i razaranja kuća, koji još više otežavaju katastrofalno stanje jednog nezaštićenog naroda, kojeg više ne štite ni vjera, ni nekadašnji komšija, ni ideologija bratstva i jedinstva. Na sve strane vatra, dim, miris baruta i zemlja okrvavljena krvlju muškaraca, žena, djece i staraca. Nema nade za ostvarenje mladalačkih životnih planova. Mladalačkim snovima i željama oduzet je dah. Sve je zajedno s njima ugašeno, pomračeno i nestalo.
To je knjiga koja govori o normalnom u nenormalnom vremenu, koja prikazuje smiješne trenutke u vremenu plača i tuge, koja objašnjava želje, kretanja i postupke koji su logično opasni, smrtonosni i zabranjeni, jer je sve na nišanu snajperista. Govori o druženjima, muzici, koncertima, predstavama, o ljubavi i prvom poljupcu. Govori o njima koristeći ih kao oružje da se suprotstavi strahu i tjeskobi, užasu i nesigurnosti, zabrani kretanja i policijskom satu.
Jednom riječju, prkosi smrti – mladalačkim životnim zanosom.
Jedna mlada dob, pomalo buntovna, nesvjesna opasnosti, da njeni adolescentski postupci u vrijeme rata mogu zamijeniti život smrću u jednoj sekundi, u jednom trenutku nepažnje.
To me podsjeća na oskarovski film La vita è bella, gdje se igrom prevazilazi užas rata. Lejla, dakle, stvara svoju vlastitu stvarnost. Optimizmom, nadom i ljubavlju ignoriše stvarnost rata kao jedini način da sačuva dostojanstvo i nadu. Dostojanstvo je jače oružje od nasilja neprijatelja, jer čuva ljudskost u najtežem vremenu zla.
To je autobiografija jedne adolescentice, Lejle Hadžimešić, koja nas potresa i rastužuje pričama o vremenu rata, ali nas i nasmijava ohrabrujući nas nadom u slobodu, s ciljem da zaboravimo strah od smrti.
To je lična, porodična i nacionalna priča, napisana mladalačkim zanosom, posebnim stilom, iskreno i bez rukavica.
Iako živi i diše u vremenu straha i potpune egzistencijalne nesigurnosti, u vremenu kada sanja hranu i u isto vrijeme je prati osjećaj da će umrijeti od gladi, Lejla čuva dostojanstvo, jača otpornost, povećava kristalni mladalački zanos i entuzijazam za djelovanje, koji joj daju snagu da sačuva nadu u slobodu i vjerovanje da dobro, mir i ljudskost, ipak, prema zakonima božanskog jedinstva univerzuma, jednog dana moraju pobijediti.
Knjiga nam daje do znanja da prošlost ne smije biti zaboravljena, jer ako bude zaboravljena, historija će nas kazniti. Moramo se sjećati šta smo pretrpjeli i sada moramo ići naprijed. To je knjiga koja nam pokazuje da su sjećanja na rat odgovornost svakog pisca, a Lejla to uspijeva učiniti.
Tokom čitanja knjige osjetio sam empatiju, razumijevanje i ponosnu bol Lejle.
Slučajevi i događaji iz četverogodišnjeg rata koje je Lejla doživjela i koji su joj se dogodili u njenom rodnom mjestu, mogli su se dogoditi svakome, na svakom mjestu u svijetu. Rat donosi ubistva i masakre, razaranja i zločine. I danas, do ovoga dana, ratovi i okupacije, ugnjetavanja i protjerivanja nezaštićenih naroda nastavljaju se i ne prestaju. Čitam knjigu i pred očima mi se pojavljuje Srebrenica sa hiljadama ubijenih, strijeljanih i masakriranih muškaraca i dječaka. Nehotice mi se pojavljuje Niče i govori: „Najopasnija životinja u prirodi – jeste čovjek.“ Pa ipak, zašto se čovječanstvo još uvijek nije opametilo?!
Iako je rat odavno završio, slučajevi i fragmenti vraćaju se kroz fotografije, čas s mirisima krvi, leševa i dima, a čas s urlicima glasova, bukom tenkova i hukom metaka i granata. Slučajevi i događaji izlaze iz mozaika zbivanja četverogodišnjeg rata, počevši od 1992. godine, i uznemiravaju autoricu i nakon rata. Trauma je prisutna i danas, jer su posljedice ostavile tragove u njenom umu i njenoj duši. Ali Lejla je već pronašla snagu da ih prevaziđe, da nastavi život, da voli, da stvori porodicu i da izvrši misiju svog profesionalnog poziva, promovišući i njegujući mir, pravdu i emancipaciju žena, dobrotu i ljubav prema čovječanstvu. Njene riječi kao da su upućene vlastodršcima – omekšajte srce, unesite i posijte mir, ljubav, razumijevanje i čovječnost u svoj um i svoju dušu”, napisao je Byci.
Knjigu “Ne talasaj” možete naručiti na linku OVDJE
