Da smo prije 20 godina imali današnje tržne centre, i da smo kupovali koliko i sad, teško da bismo sačuvali živce čekajući da i najbrža kasirka na svijetu obavi sve potrebne funkcije i da u kasu ukuca identifikacioni broj svakog proizvoda
Najdosadniji dio kupovine, naročito kupovine prehrambenih namirnica, jeste onaj pred kasom. Da nema bar-kodova, stvar bi bila još napornija. Da smo prije 20 godina imali današnje tržne centre, i da smo kupovali koliko i sad, teško da bismo sačuvali živce čekajući da i najbrža kasirka na svijetu obavi sve potrebne funkcije i da u kasu ukuca identifikacioni broj svakog proizvoda koji smo kupili (broj je pročitala s naljepnice i ukucala, pa pogriješila, pa ispravila).
Niz vertikalnih crnih i bijelih crtica različitih širina, jednostavnog naziva bar-kod (bar je crta, crtični kod) ove operacije sveo je na provlačenje proizvoda ispod čitača. On funkcionira tako što crne prugice apsorbuju svetlost dok ga bijele reflektiraju pa se tako senzoru šalje on/off signal. Svaki kod ima dva puta po šest brojeva.
Prvi broj u kodu uvijek je nula, osim kod mesa i proizvoda čija težina varira, kao i nekoliko drugih. Sljedećih pet brojeva su kod proizvođača, narednih pet su oznaka proizvoda i posljednji broj je kontrolni i on pokazuje da li je prethodnih 11 dobro očitano. Bar-kod se pokazao kao veoma zgodan pošto se mogao čitati iz najrazličitijih uglova, čak i ako je djelimično pocijepan.
Kako je nastao bar-kod?
Još početkom tridesetih godina 20. stoljeća, student Volis Flint došao je na genijalnu ideju koja bi mogla drastično da ubrza kupovinu u radnjama: smislio je da bi kupci tokom posjete supermarketu mogli na karticama obilježavati proizvode koje su izabrali što bi na kasi dosta ubrzalo stvar.
Nešto kasnije, nakon Drugog svjetskog rata, mladi učitelj Norman Joseph Woodland pokušao je da napravi patent koji bi pomogao da informacije o proizvodima budu dostupne tokom njihovog “izlaza” iz radnje. Patent se sastoji od obilježavanja proizvoda mastilom koje bi se vidjelo pod ultraljubičastom svetlošću. Ovo se pokazalo kao skupo i ne baš pouzdano zbog razlijevanja mastila, pa je Woodland smislio nešto bolje: kombinaciju bar-koda i Morseovog koda.
Prvi čitač bio je dimenzija radnog stola, mračna kutija sa veoma jakom sijalicom (prvo 150 pa 500 vati), pa se prodavcima nije dopala ideja da kupuju i postavljaju veliki broj takvih čitača koji su mnogo grijali i štetili vid. Za tako nešto bila je potrebna velika količina svjetlosti precizno usmjerena na malu površinu – laser, koji tada nije bio ni na vidiku, bar ne nalik današnjem.
Woodland, koji je tada radio u IBM-u, ubijedio je kompaniju da dovede konsultante i procijeni njihov patent, ali se nije proslavio. IBM mu je ponudio novac za patent, ali su Woodland i Bernard Silver, njegov saradnik u pravljenju te verzije koda za obilježavanje proizvoda, to odbili, smatrajući da je ponuda preniska. Onda su ga 1962. prodali kompaniji Filko, a oni dalje kompaniji RCA.
Šezdesetih godina, diplomac MIT-a David J. Collins pokušavao je osmisliti način za prepoznavanje željezničkih vagona. Umjesto bijelih i crnih crtica, on je smislio plave i narandžaste pruge napravljene od materijala sa refleksijom. Te pruge su predstavljale cifre od 0 do 9. Svaki vagon imao je četverocifren broj koji je pokazivao kojoj željeznici vagon pripada, i još šest cifara za identifikaciju samog vagona.
Collins se krajem šezdesetih, kada je njegova ideja već bila dosta dobro prihvaćena, ponovo obratio svojoj kompaniji Sylvania sa idejom da napravi crnobijeli kod, ali su ga odbili, objašnjavajući da nema novca za ulaganje. Collins je onda dao otkaz i osnovao vlastitu kompaniju, a Sylvania se od plavo-narandžastih pruga nikad nije obogatila.
Onda su se pojavili i laseri koji su tankim zracima u obliku linije prelazili preko bar-koda. U sedamdesetim se na dodatno prilagođavanje kodiranja proizvoda bacio krajnji kupac Woodlandpvog patenta, kompanija RCA, mada kod tada još nije ličio na današnji, i na kraju je izgubio bitku. S druge strane, Woodland je nastavio da radi za IBM u kojem je razvio “univerzalni kod proizvoda” (Universal Product Code, UPC), koji je na kraju prihvatila čitava industrija.
Bar-kod i njegovi čitači postajali su sve manji i jeftiniji, a laser je radio iz sve širih uglova i većih udaljenosti. Standardizacija jedinstvenog tipa bar-koda pomogla je njegovom razvoju: mastila, naljepnice, manji čitači, rad na baterije…
Priredila: M. K.
Izvor: Nauka kroz priče
