Zlatni standard je monetarni sistem u kojem valuta ili novac zemlje ima vrijednost direktno povezanu sa zlatom. Da odmah pojasnimo, niti jedna današnja država ne koristi zlatni standard za svoj monetarni sistem. Današnji monetarni sistem je tzv. FIAT. No da se vratimo zlatu.
Zlato se u istoriji koristilo kao valuta za razmjenu i kupovinu. Najranija poznata upotreba bila je 600 godina prije nove ere u Lidiji koja se nalazila na teritoriji današnje Turske. Zlato ima istoriju kao nijedna druga vrsta imovine. Kao ograničena vrsta imovine i danas ima jedinstven utjecaj na svoju vrijednost ali samo putem vlastite ponude i potražnje. Pobornici zlata kao osnove za valutu još uvijek se prikradaju iz prošlosti jer je zlato dugo kraljevalo i imalo velik uticaj na imetak društava i visokog staleža.
U navedenoj Lidiji zlato je prvi put uvedeno u obliku kovanice poboljšavajući njegovu upotrebljivost kao novac. Prije toga se zlato moralo izvagati i provjeriti čistoću prilikom trgovine. Zlatnici nisu bili savršeno rješenje, budući da je postala uobičajena praksa da kad se mali nepravilni novčići prikupe u dovoljnoj količini pretope u poluge.
Budući da se tadašnja društva nisu mogla uvijek osloniti na zalihe iz sopstvene zemlje, isporuke i prinosi zlata su se širila deflacijom, trgovinom, pljačkom ili degradacijom. A svi su težili većem bogatstvu jer im je to osiguravalo lagodniji život, veći uticaj i moć.
U tom periodu korištenja zlata kao platežnog sredstva vrijednost same kovanice temeljila se isključivo na vrijednosti samog metala. Društvo ili zemlja s najviše zlata imala je najviše bogatstva. U srednjem vijeku kao rezultat želje za koncentracijom bogatstva i uticaja, Španija, Portugal i Engleska poslali su Kolumba i druge pomorce i istraživače u otkrivanje novih teritorija u nadi da se domognu novih količina zlata i bogatstva.
Otkriće Amerike u 15. vijeku donijelo je prvi veliki rast vrijednosti i popularnosti zlata. Španjolska je u 16. vijeku pljačkama bogatstva iz Amerike povećala snabdijevanje Europe zlatom čak pet puta. Dodatni naleti povećanja vrijednosti i popularnosti zlata desili su se u 19. vijeku tokom otkrića rudnika zlata u Americi, Australiji i Južnoj Africi.
Tek je negdje 1696. godine, Engleska uvela tehnologiju koja je automatizirala proizvodnju kovanica što je olakšalo cirkulaciju novca na duže vrijeme.
Pojava papirnog novca
Polako uvođenje papirnog novca u Europi desio se u 16. vijeku, uz korištenje dužničkih instrumenata koje su izdavale privatne organizacije i društva. Zlatnici i poluge su i dalje dominirali u monetarnom sistemu Europe, i tek je u 18. vijeku papirnati novac počeo dominirati. Borba između papirnog novca i zlata na kraju je rezultirala uvođenjem zlatnog standarda.
Sa zlatnim standardom, države su se složile da pretvore novac u fiksnu količinu zlata. Država koja koristi zlatni standard postavlja fiksnu cijenu zlata gdje kupuje i prodaje zlato po toj cijeni. Ta fiksna cijena koristi se za određivanje vrijednosti valute. Na primjer, ako SAD postave cijenu zlata na 5000 dolara za 1 kg zlata, vrijednost jednog dolara bila bi 1/5000 kg zlata.
Zlatni standard predstavlja monetarni sistem u kojem se novac slobodno pretvara u fiksnu količinu zlata. Svako pojedinac bi mogao pod određenim uslovima svoj novac zamijeniti za fiksnu količinu zlata. Drugim riječima, u takvom monetarnom sistemu vrijednost novca je podržana količinom zlata.
Do 1821. godine Engleska je postala prva zemlja koja je zvanično usvojila zlatni standard. Europske zemlje su željele da standardiziraju transakcije tokom sve intenzivnije svjetske trgovine i jačanje globalnog tržišta, pa su skoro sve do 1870-ih usvojile zlatni standard. Garantovalo se da će vlada otkupiti bilo koju količinu papirnog novca za njegovu vrijednost u zlatu, i značilo je da se velike transakcije više ne moraju vršiti teškim zlatnim polugama ili novčićima, jer je papirna valuta sada zajamčeno bila vezana za nešto stvarno.
Kako su sve trgovinske neravnoteže između nacija izmirene zlatom, vlade su imale snažne poticaje da zalihe zlata čuvaju za teža vremena i krize. Te zalihe postoje i danas. Međunarodni zlatni standard dodatno se učvrstio 1871. godine nakon što ga je usvojila i Njemačka. Do 1900. godine većina razvijenih država je bila vezana za zlatni standard. Ironično je da su SAD bile jedna od posljednjih država koja se pridružila. Razlog je bio snažni srebrni lobi koje je sprječavao da zlato bude jedini monetarni standard tijekom cijelog 19. vijeka. I sve je manje više dobro funkcionisalo do početka 20. vijeka.
Zlatni standard u vrijeme rata i krize
U SAD Kongres je 1913. osnovao Federalne rezerve u cilju stabilizacije vrijednosti zlata i valuta. Kada je izbio Prvi svjetski rat, SAD i europske zemlje odustale su od zlatnog standarda kako bi mogli pustiti u opticaj dovoljno novca za plaćanje rastućih troškova ratovanja i vojnog učešća.
Svjetski rat prvi poljuljao snagu u to vrijeme uspostavljenog međunarodnog zlatnog standarda. Nakon rata, države su shvatile da ne trebaju vezati svoju valutu za zlato i da to, zapravo, može naštetiti svjetskoj ekonomiji. Stoga su se nakon rata brzo vratile modificiranom zlatnom standardu. No, standard razmjene zlata uzrokovao je da deflacija i nezaposlenost postanu sve izraženiji u svjetskoj ekonomiji, pa su države počele masovno napuštati zlatni standard do 1930-ih. kada je Velika depresija i ekonomska kriza dostigla svoj vrhunac.
Pad berze iz 1929. godine bio je samo jedna od svjetskih poslijeratnih poteškoća. Funta i francuski franak bili su neusklađeni s drugim valutama. Ratni dugovi i repatrijacije još uvijek su sputavali Njemačku. Cijene roba su drastično padale, a banke su se prekomjerno širile. Mnoge su države pokušale zaštititi svoje zalihe zlata povećanjem kamatnih stopa kako bi privukle ulagače a da njihovi depoziti ostanu netaknuti i da ih ne pretvaraju u zlato. Upravo su te veće kamatne stope dodatno pogoršale globalnu ekonomiju. Tako je 1931. godine zlatni standard u Engleskoj obustavljen, ostavljajući samo SAD i Francusku sa velikim zlatnim rezervama.
20. aprila 1933. Franklin D. Roosevelt je naredio Amerikancima da ulože svoje zlato u zamjenu za dolare kako bi zabranili skladištenje zlata i otkup zlata drugim zemljama. Ovo je stvorilo rezerve zlata u Fort Knoxu.
Zlatni standard tokom hladnog rata
SAD su imale 19,4 milijardi dolara zlatnih rezervi u 1960. godini, uključujući 1,6 milijardi USD u Međunarodnom monetarnom fondu. Kako je američka ekonomija napredovala, Amerikanci su kupovali više uvezene robe koju su plaćali u dolarima. Taj veliki deficit platne bilance zabrinuo je strane vlade da SAD više neće podržavati dolar u zlatnom standardu.
U to vrijeme je i Sovjetski Savez postao veliki proizvođač nafte. Akumulirao je američke dolare u svojim stranim rezervama s obzirom da je cijena nafte bila u dolarima, prevashodno zbog straha da će SAD iskoristiti sopstvene bankovne račune kao taktiku u hladnom ratu. Sovjetski Savez je deponirao svoje dolarske rezerve u europskim bankama, i one su postale poznate kao eurodolar.
Do 1970-ih, zalihe zlata u SAD-u opadale jer su ekonomske politike tadašnjeg predsjednika Nixona stvorile stagflaciju. Dvocifrena inflacija smanjila je vrijednost eurodolara, a sve više i više banaka počelo je otkupljivati svoje udjele za zlato iz SA, koje više nisu mogle ispuniti ovu rastuću obavezu.
Tada je Nixon odlučio promijeniti odnos dolara za zlato i više nije dozvoljavao Fedu da otkupljuje dolare sa zlatom, što je zlatni standard učinilo besmislenim. Američka vlada je 1973. smanjila cijenu zlata na 42,22 dolara za uncu, a zatim odvojila vrijednost dolara u odnosu na zlato 1976. Tako je zlatni standard prestao postojati i niti jedna današnja država ne koristi zlatni standard za svoj monetarni sistem.
Budućnost zlatnog standarda u monetarnoj praksi
Pravi međunarodni zlatni standard postojao je manje od 50 godina – od 1871. do 1914. – u vremenu mira i prosperiteta u svijetu koji se poklopio sa periodom velikog povećanja zaliha zlata. Zlatni standard bio je više simptom, a ne uzrok tog mira i prosperiteta.
Iako je, kako smo vidjeli, određen oblik zlatnog standarda nastavio postojati sve do 1971. godine, njegov pad je započeo puno prije. Još uvođenjem papirnog novca koji je fleksibilniji instrument plaćanja i transakcija u sve složenijem financijskom svijetu. Danas cijenu zlata određuje potražnja za metalom. No iako se ne koristi kao standard, i dalje ima važnu funkciju. Zlato je financijsko sredstvo za države i centralne banke koje ga koriste i kao način zaštite od kredita odobrenih vladi i kao pokazatelj ekonomskog zdravlja.
Iako je napušten u monetarnoj politici, zlatni standard ima svoje poklonike u savremenim poklonicima crypto i digitalnog novca koji smatraju da velike oscilacije u vrijednosti ovih valuta može spriječiti upravo nešto kao zlatni standard.
Ideja plutajućih FIAT valuta i aktivna „monetarna politika“ za upravljanje domaćim ekonomijama veoma je popularna u anglofonskom svetu. Američki dolar i britanska funta nisu povezani sa ničim. Ali, veliki dio ostatka sveta je već odustao od pristupa „mekog novca“. Pedeset i pet zemalja koristi EURO kao svoj standard vrijednosti, bilo kao sama valuta ili kao rezervna valuta sistema valutnog odbora. Iako je EURO plutajuća FIAT valuta ona nema pokriće u zlatu. Ne razlikuje se mnogo od dolara ili funte, i svaka vlada koja koristi EURO dobrovoljno je odustala od bilo koje „domaće monetarne politike“ i umjesto toga ima nešto kao zlatni standard sa usvojenom vanjskom referentnom vrijednosti prema EURO. Takoreći sistem zlatnog standarda i nije puno drugačiji od sistema sa standardom EURA. Sve je u izboru standarda vrijednosti.
Ostaje da se vidi hoće li se u budućnosti totalno opipljivi zlatni standard vratiti putem virtualnog novca ili zbog novonastalih geo strateških politika.
Izvor: https://www.investopedia.com/ask/answers/09/gold-standard.asp
https://www.thebalance.com/what-is-the-history-of-the-gold-standard-3306136
